To što je lokalna vlast velikodušno dopustila Karlovčanima da
besplatno posjete Muzej Domovinskog rata na Turnju na Dan
domovinske zahvalnosti i dalje ne može isprati gorak okus u
ustima nakon otvaranja ove ustanove za koju se nadamo da će u
budućnosti imati dvostruko korisnu ulogu. Onu u trajnom
podsjećanju na hrabrost i stradanja hrvatskih vojnika u ratu
protiv srpskih pobunjenika i odnarođene JNA, ali i kao jaki
karlovački turistički adut. Naime, pod izgovorom da muzej ne bi
mogao primiti sve zainteresirane, njegovo otvorenje je ispalo kao
elitni skup za odabrane političare i odabrane braniteljske
udruge. Teško je shvatiti kako je moguće da svaki hrvatski vojnik
koji je služio domovini na Turnju nije dobio poziv na otvaranje
muzeja koji je simbolički i materijalno njihovo djelo.
Da malo podsjetimo one političare koji su tamo držali govore i
kitili se tuđim perjem, a za Domovinskog rata imali za sebe
pametnijeg posla od ležanja u rovovima, broj branitelja na Turnju
se nije mjerio četveroznamenkastim brojkama, nego u manjim
troznamenkastim pa nije bio neki kunst poslati svima pozive.
Rijetko tko se gurao na Turanj ako baš nije morao, čast
iznimkama, neustrašivim ratnicima koji su htjeli biti upravo na
najtežoj prvoj crti ratovanja u Karlovcu. Da se ne lažemo, biti u
uniformi u Karlovcu za vrijeme Domovinskog rata u mnogo slučajeva
je bilo sigurnije nego biti u civilu, biti u uniformi na Turnju
je značilo 24 sata imati glavu u torbi. Ako je postojala prilika
kad se svim Karlovčanima, Zagrepčanima i Varaždincima koji su za
rata ijedan dan proveli s puškom u ruci na Turnju mogla odati
počast, onda je to bilo sada, pozivom na otvorenje Muzeja
Domovinskog rata na kućnu adresu.
Možda su političari u razdoblju 1991. -1995. bili daleko od
Turnja, ali su zato na Turnju 2019. suvereno i čvrsto držali
stvari pod kontrolom. Posebno mikrofon, koji nije našao puta do
nekog od stvarnih branitelja ili ratnih zapovjednika s Turnja
kako bi dobili priliku prozboriti koju prigodnu riječ pred
okupljenima.
Kao što bi rekao Gotovina, “rat je gotov, okrenimo se budućnosti”
i sagledajmo neke druge aspekte otvorenja muzeja na Turnju koji
je postao mala turistička atrakcija i puno prije službenog
otvorenja. Muzeji su izvanredna stvar u turističkom smislu,
posebno u situaciji kad vas je sram strancima pokazati staru
jezgru koja izgleda kao da je rat završio jučer, a ne prije
četvrt stoljeća. Muzeji su sjajna turistička nadgradnja, pogotovo
ovako urbanistički i sadržajno atraktivni kao što je slučaj s
muzejom na Turnju, baš kao što je slučaj i s Aquatikom koju
možemo ugurati u istu ladicu. Samo, problem je Karlovca što
nadgradnju dobiva prije temelja, prije negoli je osigurao osnovnu
infrastrukturu koja omogućava dolazak veći broj gostiju u
Karlovac i njihovo zadržavanje u njemu.
Da paradoks bude veći, te temelje – spomenimo samo veliki hotel,
auto-kampove, Zvijezdu u vitalnijem stanju – Karlovac je imao
prije 50 godina, a danas nema zbog metiljave politike i izostanka
strateškog promišljanja. U takvoj konstelaciji stvari još bi dugo
ustanove poput ove nove na Turnju mogle biti više proračunski
teret negoli potencijal.
Hladni pogon novog muzeja je skup, ne računajući tu samo 10
novozaposlenih i nelogičnosti prilikom njihovog zapošljavanja.
Muzej je po svojoj vokaciji evidentno usmjeren prema stranoj
publici, a kod zapošljavanja tri informatora prodavača nije
postojao uvjet znanja stranog jezika. Na kojem će jeziku
“informatori” informirati strane goste? Teško je razumjeti i
otvaranje posebnog radnog mjesta za odnose s javnošću, ali to je
očito u modi kod lokalne vlasti, kako je krenulo nakon gradskih
tvrtki i ustanova valjda će i gradske četvrti dobiti
profesionalne glasnogovornike. Na Turnju je iz nekog razloga
zaposlen i muzejski pedagog, što broj muzejskih pedagoga u
Gradskom muzeju povećava na tri. Ogromni muzej “Mimara”u Zagrebu
ima jednog.
Iako je Gradski muzej neprofitna udruga, od nje se, kao i od svih
gradskih ustanova očekuje da gradski novac troši racionalno. Broj
prodanih karata na Turnju sigurno će popraviti statistiku matične
kuće, izložbenog prostora na Starom gradu Dubovcu i posebno
Galerije “Vjekoslav Karas” koja u pola godina proda manje
ulaznica od prsta na ruci, ali samo će privremeno zakamuflirati
probleme koje ta ustanova ima i koji se ukazuju na horizontu.
Jedan od njih krije se i u činjenici da je Veleučilište najavilo
nove ambicije uređenja zgrada u Zvijezdi na radost Karlovčana jer
ono što u Veleučilištu – za razliku od vlasti – najave, to u
Zvijezdi i urede. Iza dobre vijesti za Karlovac i Karlovčane
krije se loša za muzej. Obje zgrade čije je preuzimanje
Veleučilište najavilo su ujedno i neslužbeni depoi Gradskog
muzeja. Gdje će se ta sila građe preseliti i koliko će to
koštati?
Nema sumnje, Muzej Domovinskog rata je veliko ostvarenje i
iskorak za Gradski muzej i za Karlovac. Ali, s obzirom na navadu
vlasti da kuću gradi od krova, možda i korak ispred svog vremena.
