Čudan je odnos vlasti i privatnih investitora u Karlovcu,
posebice kad su u pitanju lokalni tajkuni. Vlast je vlast i
očekujete da je njezina zadnja, kad ono, prečesto ispadne
neobično pokorna, da ne kažemo nasamarena. Sjetimo se slučaja
sramotne prodaje velike parcele gradskog zemljišta u Grabriku
gdje je gradnja uvjetovana sadržajima od javnog interesa, kinom i
dječjim vrtićem. Na kraju u silnim preprodajama javnog je
interesa potpuno nestalo, ali je zato je tamo svatko uključen
zaradio pokoji milijunčić, Karlovac nije dobio ništa, osim ako
pod korist ne računamo privatnu zgradu s najskupljim kvadratom
stana u gradu. Lokalni igrači iz vlasti ispali su u toj igri
milijuna naivni. Ili se tako samo čini? Sličan je slučaj i s
prodajom velike vojarne na Trgu bana Josipa Jelačića Karlovačkoj
banci, također iz ere gradonačelnika Jelića. Baš kao i u
Grabriku, i u tu je kupnju bio uključen gradonačelnikov
prijatelj, za razliku onog prvog poznatog uglavnom po vezama s
kriminalnim podzemljem, ovaj je bio bankar. Bio, jer i on ima
problema sa zakonom s obzirom da je optužen za nezakonito
stjecanje milijuna u Karlovačkoj banci. Dakle, što god da je
ugovorno obvezivalo novog vlasnika velike vojarne, nije
ispunjeno, jer je danas veća ruševina nego što je bila prilikom
spomenute prodaje. Doduše, zgrada je godinama bila opasana od dna
do vrha skelom na čemu je netko okrenuo neku lovu i to bi bilo
to. Vlast je opet ispala naivna. Ili nam se tako samo čini?
Slučaj treći i najaktualniji, tiče se prodaje ruine hotela
“Korana” i izgradnje novoga. Zbog kilavo postavljenih ugovornih
obveza naspram investitora, inače donatora HDZ-a široke ruke,
umjesto velikog hotela kao karlovačkog javnog interesa par
exellence, niknuo je džinovski kafić i park s plastičnim
životinjama. Vlast je i tu ispala naivna. Ili nam se to samo tako
čini?
Ni ta gorka iskustva nisu bila dovoljna da se ploča okrene nego
se nastavilo po starom, s obećanjima tajkunima ispod stola, po
“ako prođe-prođe” sustavu. E, pa nije prošlo kod sad već nervozne
javnosti i struke, ni po pitanju provedbe još jedne naopake ideje
o gradnji zida na Korani kao ogradi hotela koji (ne)će biti
sagrađen u neodređenom futuru, ali ni u slučaju ideje gradnje
visokog nebodera na platou ispred pothodnika na brzoj cesti.
Nakon toliko slučajeva da je vlast ispala naivna i glupa, ideja
da se u tako važan projekt ide bez urbanističko-arhitektonskog
natječaja jednostavno je nerazumna. Još tamo 2012. godine kad je
privatna investicija najavljena iz Grada su kategorički tvrdili
kako će natječaj za arhitektonsko rješenje biti obavezan. Nije to
bio jedina obaveza investitoru, osim podzemne garaže koja se u
planu zadržala do danas, lokalna vlast je gradnju uvjetovala i
uključivanjem kina u poslovno-stambeni objekt. Moglo bi se reći,
kod svake veće građevinske investicije građanima je vlast bacala
pijesak u oči obećanjem da će tamo biti i kino. Od Grabrika,
Konzuma, Supernove, pa sad i stare zgrade Edisona koja i dalje
trune, a evo, prošle su tri godine kako ga je Grad vratio u svoje
vlasništvo…Kina i dalje nema, a nestao je odjednom i u planovima
izgradnje zgrade ispred pothodnika.
Uglavnom, baš kao i slučaju zida na Korani i opravdane pobune
javnosti što se gradska vlast prema javnom interesu odnosi tako
kilavo, predstavljanje zanimljivog projekta gradnje visokog
nebodera prošlo je u znaku pobune struke zbog sumnjivog
izbjegavanja urbanističko-arhitektonskog natječaja kao jednog od
osigurača od samovolje investitora. I vlast se ovaj put povukla
jer njihov uobičajeni “APP” pristup nije prošao u tišini i
vratila se stavu da će natječaja biti.
Iskreno se nadamo da to automatski ne znači da i nebodera neće
biti. Od predstavljanja projekta, čvrstog stava struke i zaokreta
u stavu gradske uprave od investitora ni traga ni glasa. Bila bi
velika šteta da se predomisle jer ideja da u Karlovcu nikne
neboder od 20 katova ima puno veće značenje od same zgrade.
Karlovac se nekad nije bojao građenja, prije rata Karlovac je
imao više deseterokatnica od Varaždina, Siska i Slavonskog Broda
zajedno, visoke zgrade su bile odraz zdrave ambicije, želje za
napretkom i, ako hoćete, demonstracija moći gradovima slične
veličine. Moć i ambicija Karlovca u hrvatskim okvirima od 90-e
naovamo objektivno opada u svakom pogledu osim u proizvodnji
oružja. Gradnja nebodera od 20 katova imala bi snažnu simboliku,
najava nove ambicije, da ne kažemo renesanse. Ne zaboravimo,
zgrade od 20 katova i više u Hrvatskoj imaju samo Rijeka i
Zagreb.
Uz simbolički moment, ne treba zanemariti i zamisao arhitekata,
odnosno investitora kako bi ta zgrada trebala izgledati. Neki će
reći da im je ružna, neki tvrditi da će se njen futurizam teško
urbanistički uklopiti u dano okruženje. No, teško je reći da
zamisao nije intrigantna i hrabra, dakle sve ono što se ne može
reći za gotovo nijednu zgradu izgrađenu u Karlovcu nakon 1990-e
godine. Čast izuzecima, Aquatici i Muzeju Domovinskog rata,
Karlovac je, kao i u mnogo čemu drugom s demokracijom i u
urbanizmu utonuo u mediokritetstvo, što je u nekim slučajevima –
ne treba ići dalje od crkve u Novom centru – zapravo eufemizam.
Paradoksalno je da se arhitektonski zanimljivije nove zgrade mogu
naći u poslovnoj zoni u Logorištu čija je poanta prije svega
funkcionalnost, negoli u samom (novom) centru grada. Da stvar još
bude gora, tu gradsku urbanističku prosječnost kao da je zahvatio
virus arhitekture trgovačkih centara. Nekad smo rogoborili protiv
izgleda i urbanističke neprimjerenosti Kauflanda, a danas
Kaufland izgleda i pristojno u odnosu na ono što je slijedilo.
Pa, da nije nešto boja oko prozora i velikog natpisa, čovjek bi
pomislio da u Grabriku ne ulazi u novi dječji vrtić nego u neki
novi trgovački centar iz EU. Iako, čini se da su svi koji postoje
već tu. U tom smislu, puna podrška i visini i izgledu zgrade koja
bi trebala niknuti ispred pothodnika uz brzu cestu. Što “luđe”,
to bolje. Nema boljeg odgovora ovoj nepodnošljivoj karlovačkoj
lakoći prosječnosti.
