Znakovitu rečenicu koja otvara mnoga važna pitanja nedavno je
izgovorio gradonačelnik Damir Mandić komentirajući slučaj sad već
bivše direktorice Turističke zajednice grada Karlovca Tihane
Bakarić koja je nakon dugo godina izgubila povjerenje politike.
“U gradu Karlovcu, a ne mislim tu na gradsku upravu nego i na
privatni sektor, vjerujem da postoji prostor gdje ona danas sutra
sa svojim kvalifikacijama može pronaći radno mjesto.” Gledajući
generalno, doista, zašto vječiti rukovoditelji na javnim
funkcijama ne bi malo oprobali svoje sposobnosti izvan javnog
sektora, daleko od sustava ovog našeg “uhljebistana”, u privatnom
sektoru, da osjete čari tržišnog natjecanja i hrvatskog poreznog
sustava koje nam je upravo politička elita nametnula, a sama i
dalje živi u sigurnosti vlastitog socijalizma, gdje su poslovi
doživotni, a primanja zagarantirana bez obzira kako i koliko se
radilo?
Gotovo bi zapljeskali na ovom mjestu gradonačelniku, ali postoji
“mala” kvaka u cijeloj priči. Naime, zašto istu poruku nije
odaslao smijenjenim direktorima postavljenim po političkoj liniji
u gradske tvrtke na čija su mjesta nedavno izabrani novi ljudi?
Zašto se i oni ne bi okušali sa svojim referencama i iskustvom u
privatnom sektoru, nego će nastaviti raditi u istoj tvrtki na
izmišljenom rukovodećem mjestu za tek nešto manju plaću od one
direktorske? Kako to drugačije nazvati nego nastavkom trule
politike u gradskim tvrtkama gdje korisne radne snage kronično
nedostaje, ali se sa svakom smjenom vlasti gomilaju isluženi
direktori?
S obzirom da nijednom direktoru gradskog poduzeća kojem je
istekao mandat u posljednjih godinu dana nije ponovno ukazano
povjerenje, nego su izabrani novi ljudi, nameće se logičan
zaključak da gradonačelnik Mandić nije bio zadovoljan njihovim
radom. Bilo bi logično da je i njima poželio sreću na tržištu.
Ali nije iz vrlo konkretnog razloga. Nekim slučajem, u svom
ugovoru o radu bivša direktorica Turističke zajednice nije imala
uobičajenu klauzulu da može ostati raditi u sustavu ako želi,
dočim direktori gradskih poduzeća imaju u svojim ugovorima taj
osigurač. Nismo čuli da je gradonačelnik Mandić zauzeo javno stav
kako nema nijednog smislenog razloga zašto bi Grad Karlovac kao
vlasnik gradskih tvrtki garantirao ugovorom direktorima da mogu
ostati na plaći i nakon što im istekne mandat. Niti je rekao da
će on tu praksu gomilanja bivših direktora na sigurnim plaćama u
gradskim tvrtkama dokinuti. A mogao je, jer je to u njegovoj
moći.
S tim na umu, mogao je (i trebao je), u slučaju bivše direktorice
Turističke zajednice stati na tome da nije zadovoljan njenim
rezultatima i da Karlovcu kao vječito potencijalnoj kontinetalnoj
turističkoj meki treba ambiciozniji, agilniji i sposobniji
direktor ureda za turizam. Tako bi odaslao nedvosmislenu poruku
da mu je na umu prije svega interes grada. U kontekstu gore
izrečenog, s porukom kako ne sumnja da će Tihana Bakarić sa
svojim kvalifikacijama pronaći radno mjesto u privatnom sektoru,
ispao je tek cinični političar s neujednačenim kriterijima.
S druge pak strane, Tihana Bakarić, suočivši se s istovremenom
smjenom i otkazom u Turističkoj zajednici, nije reagirala javno
ništa bolje iz perspektive građana koji svakodnevno strepe nad
svojim poslom i rade za male plaće. Doduše, ona se nije poslužila
cinizmom, već patetikom, što na kraju dođe skoro na isto.
Umjesto da se zadržala na obrani vlastitog profesionalnog
integriteta i inzistirala na tome da je posao direktorice 15
godina obavljala dobro u okviru resursa i financija na
raspolaganju, svoju tužbu za nezakonit otkaz u Turističkoj
zajednici lokalnoj javnosti je opravdala među ostalim i
sentimentalnim razlozima, da je majka dvoje male djece i da je
nezaposlena ostala u nezavidnoj situaciji. Da sad mi budemo malo
patetični, koliko je majki s malom djecom – u tih 15 godina dok
je uživala podršku političkih struktura kao direktorica s upitnim
poslovnim rezultatima – ostalo bez posla u realnom sektoru ne
svojom krivnjom već kao posljedicom diskrecijske procjene
poslodavca, lošeg stanja u gospodarstvu i općenito naravi
tržišnih odnosa? Koliko je majki s malom djecom u isto vrijeme
pokušalo dobiti posao preko natječaja u javnim službama, a šanse
nisu imale jer se većina poslova u javnim službama ne dobiva ni
po referencama ni po sposobnosti, a još manje po socijalnom
statusu, nego po tatama, mamama, babama i stričevima, a ponajviše
po stranačkim knjižicama.
Pravo je pitanje zašto se Tihana Bakarić u ovom konkretnom
slučaju kao i hrpa bivših direktora i isluženih političkih
dužnosnika koji se u tišini povuku u solidno plaćenu sinekuru,
toliko boje izlaska iz sustava, umjesto da svojim diplomama i
bogatim iskustvom pokušaju oplemeniti relani sektor i zaraditi
novac na tržištu. Zbog sigurnosti? Zbog neambicioznosti? Zbog
svijesti da na tržištu ne vrijede mnogo ili ne vrijede uopće?
Zbog straha da neće uspjeti? Koji god odgovor na ponuđena pitanja
bio, loša je vijest za Karlovac i hrvatsko društvo u cjelini.
