Jednog lijepog travanjskog dana prije 11 godina tadašnji
gradonačelnik Miro Škrgatić podnio je ostavku na mjesto prvog
čovjeka Karlovca i održao je posljednji govor u Gradskom vijeću
nakon manje od dvije godine obećavajućeg mandata. Nitko mu nije
zapljeskao, ni iz njegove HDZ-ove većine skupljene bezočnom
političkom korupcijom, ni iz redova oporbe. I jedni i drugi imali
su svoje razloge; vladajuća većina znala je da je riječ o farsi,
da je Škrgatić zapravo smijenjen, a oporba je ipak likovala jer
može sudjelovati u rušenju čovjeka koji ih je u predizbornoj
kampanji vehementno napadao i blatio. “Ostavka” Mire Škrgatića
prihvaćena je s 24 glasa “za”, samo nezavisna Jasna Plevnik našla
je opravdanja ne sudjelovati u toj HDZ-ovoj kuhinji. S vremenske
distance, imala je pravo, Karlovac je nakon Škrgatića čekalo
lošije rješenje na mjestu gradonačelnika, Damir Jelić, mladi lav
koji je u narednim godinama puno više energije potrošio na
unutarstranačke spletke negoli na napredak Karlovca. Škrgatić je
s mjesta gradonačelnika u pola mandata morao otići jer je počeo
misliti svojom glavom, sve manje je bio fokusiran na uske
stranačke interese, a sve više na to kako učiniti Karlovac
boljim, brže rastućim, otvorenijim, prosperitetnijim gradom. U
tom konceptu uključivanja ljudi koji imaju znanje i iskustvo bez
obzira na političku pripadnost, Škrgatić se namjerio za
ravnateljicu Gradske knjižnice postaviti Draženku Polović, za tu
poziciju stručno primjerenu osobu, ali politički nepodobnu po
HDZ-ovim standardima. To je bila kap koja je prelila čašu,
Škrgatić je unutar vlastite stranke postao heretik koji je morao
biti sklonjen s pozicije, da na njegovo mjesto dođe netko tko će
ponovno uvesti red; odnosno tko će ponovno umjesto svoje,
koristiti HDZ-ovu glavu i suzbiti svaku pomisao na to da na
vodeća mjesta u Karlovcu dolaze stručne individue, a ne
mediokriteti čija je glavna kvaliteta stranačka podobnost.
Jedanaest godina kasnije, sve se preokrenulo, Damir Jelić koji je
sapunao dasku tadašnjem HDZ-ovom heretiku Miri Škrgatiću i sam je
postao heretik. Sasvim tipično za njega, ne zato jer se državnom
vrhu suprostavio u nečem što je važno za Karlovac i njegove
građane, recimo zbog činjenice da otkad je on u sedlu nije
napravljen ni jedan novi centimetar gradskog prstena, zato jer
nam država želi uvaliti još jedan kolosijek nizinske pruge kroz
centar grada ili zato jer za državnu vlast Karlovac ne postoji u
planovima za velike gospodarske investicije. Ne za nešto što je
bitno za egzistenciju onih koji su ga (i koji ga nisu) birali,
već zbog sebe i svojih intimnih uvjerenja. Našao se biti
nepokolebljiv nasuprot mišljenja stranačkog šefa i većine u
središnjici zbog Istanbulske konvencije, nečeg zapravo toliko
imaginarnog da smo skloni tvrditi da će na život običnih ljudi u
Hrvatskoj utjecati manje od dugoročne loše vremenske prognoze.
Županijski odbor HDZ-a na čijem je čelu podržao je Istanbulsku
konvenciju i na taj način de facto izglasao nepovjerenje svom
šefu. Baš kao što je svojevremeno Miri Škrgatiću kao
gradonačelniku 13 HDZ-ovaca glasajući protiv njegovog prijedloga
da ravnateljica knjižnice postane D. Polović, zapravo izglasalo
nepovjerenje zbog kojeg je u konačnici morao otići. Nakon što je
odlučio ustrajati na svojim stavovima, Škrgatić je radije je
odabrao tihi uzmak u partiji kojoj je dugovao većinu svojih
profesionalnih uspjeha, negoli posegnuo za patetikom i
licemjerjem u javnosti kao Jelić. Znao je dobro pravila igre; da
u strankama zapravo nema demokracije, ili si na liniji ili te
nema, pa je za tihi odlazak nagrađen dobro plaćenom funkcijom u
Zagrebu. Pravila igre Jelić ne samo da nije znao nego ih je i
“unaprijedio” u vrijeme svoje vladavine karlovačkim HDZ-om, ali
sad je odjednom doživio demokratsko prosvjetljenje kad je o
njegovoj koži riječ. “Postavlja se pitanje koji motivi pokreću
ljude. Ako je motiv zbog neslaganja mišljenja momentalno rušiti
nekog (njega u slučaju Istanbulske konvencije – op.a.), to su
onda ljudi koji su dobrim dijelom, usudio bih se reći, zalutali u
onaj prostor koji se zove demokracija.” – kaže Jelić iz nenandane
pozicije stranačkog heretika zaboravljajući da je upravo on na
velika vrata lokalne politike ušao, odnosno zasjeo u fotelju
gradonačelnika, zahvaljujući činjenici da je njegov prethodnik
srušen zbog “neslaganja mišljenja”. Doduše, ne momentalno, nego
za četiri mjeseca. Toliko otprilike prognoziramo da će politički
poživjeti i Damir Jelić. Karikiramo, možda preživi i cijeli
mandat u fotelji župana, ali političke budućnosti u Plenkovićevom
HDZ-u nema, baš kao i većina onih koje je u političku orbitu
ispalio nesretni Tomislav Karamarko. Tu podrazumijevamo
marginalne ultra-konzervativce i radiklane desničare što misle da
je Hrvatska izgubila 2. svjetski rat i da je Darwinova teorija
evolucije manje uvjerljiva znastvena pretpostavka od dogme da je
Bog stvario Zemlju u sedam dana, a ženu od muškarčeva rebra.
Dakle, ljude koji zapravo ne pripadaju korpusu političkog desnog
centra kojem HDZ nominalno pripada, a s njim i većina njihovog
biračkog tijela.
Tako to u HDZ-u ide (a u drugim strankama je isto ili vrlo
slično), nije to čak ni pitanje demokracije kako sad tvrdi Jelić
kad njemu to odgovara, već pitanje hijerarhije. Nadređeni
naređuju, podređeni slušaju. Sjetimo se samo relativno friškog,
prošlogodišnjeg slučaja s tounjskim HDZ-ovcima kad ih je Jelić
poslao na stranački sud časti jer su se usudili misliti drugačije
od njega. To je čisto pitanje stranačke hijerarhije i na kraju
konca unutarnja stranačka stvar. Pitanje demokratičnosti je
sasvim nešto drugo i Damir Jelić je među zadnjima koji može o
tome govoriti, a da ne ispadne zaboravni licemjer. Za početak,
način na koji je HDZ 2005. osvojio vlast – kad je on postao
zamjenikom gradonačelnika, je prije bilo drumsko razbojništvo
nego demokratski izbori, a o njegovom osobnom poimanju
demokracije dovoljno se prisjetiti slučaja kad je za karlovačkog
novinarskog veterna Dražića tražio od predsjednika Nadzornog
odbora Radio Karlovca da ga se disciplinski i financijski kazni
jer se kao novinar – zamislite! – javno suprostavio njegovom
mišljenju.
Istanbulska konvencija bi – na opće iznenađenje – mogla postati
svojevrsno referendumsko unutarstranačko pitanje koje će dobro
poslužiti da se po tko zna koji put oprobanom receptu, nova
HDZ-ova garnitura riješi stare i učvrsti pozicije u stranci.
Jelić i dalje izgleda prejak za micanje, ali… Bili su jaki i u
svoje vrijeme izgledali nezamijenjivo Laić, Vučić, Jelkovac,
Vukelić, Škrgatić, Gojšić…, pa su netragom nestali. Nema tu
demokracije, niti je demokracije ikad bilo. Dok jednom ne smrkne,
drugom ne svane.
