13. travnja kao Dan Karlovačke županije nije bio nešto originalan
datum s obzirom da je bila riječ o danu kad je Karlovačka
županija ustanovljena kao administrativna jedinica. Nije ni da se
s takvim datumom treba nešto hvaliti imajući na umu činjenicu da
je cijela Hrvatska velika kao veća europska metropola, a ima tri
razine lokalne vlasti (županije, gradovi, općine) u broju
otprilike identičnom u jednoj Velikoj Britaniji koja ima oko 13
puta više stanovnika. I zašto slaviti dan ustanovljenja kad ni
danas nije jasno što to županije rade, a da ne bi mogli gradovi i
općine? Naša administrativna shema takozvane lokalne uprave i
samouprave u jednoj strogo centraliziranoj državi svoj puno
smisao i funkciju nažalost ispunjava tek kao sjajan način za
uhljebljivanje stranačkih podobnika i za kupovinu naklonosti uže
biračke baze. Unatoč tom nizu sitnica, datum je bio logičan i što
je najvažnije, ideološki indiferentan. A onda smo dobili župana
koji svoje privatne fiksacije ima navadu nametati kao opći
interes. To što je netko u kasnoj formaciji svoje osobnosti
prigrlio vjeru njegova je privatna stvar. Dapače, slobodna smo
zemlja, o tim stvarima možemo javno svjedočiti ako nam se baš
hoće, možemo koliko god nas volja i naglas širiti svoja osobna
uvjerenja dok ne vrijeđamo druge ili ne kršimo zakon. Ali, od
javnog službenika, što i župan jest, očekuje se da osobne
preferencije ipak zadrži za sebe. Neka ide svaki dan u Crkvu,
neka slavi rođendane obitelji i prijatelja u pastoralnom centru,
ali neka civilnu vlast drži onako kako i Ustav propisuje –
odvojenu od Crkve.
Promijeniti datum dana Županije u dan kada se slavi katolički
svetac Sv. Josip zasigurno nije nezakonito, ali je jednako
besmisleno kao da neka buduća, na kontra ideološku stranu udarena
županijska vlast, danom Županije proglasi datumom rođenja – da
malo karikiramo – Karla Marxa.
Vjerovanje u zaštitništvo sv. Josipa je nešto kao kad mala i
naivna djeca misle da im Djed Božićnjak na sv. Nikolu uđe po noći
kroz dimnjak u kuću i ostavi u čizmi poklon. Ili šibu ako ste
bili zločesti. Kad tako nešto promoviraju odrasli političari na
vlasti koji bi trebali promovirati civilne vrijednosti, onda je
to ništa drugo negoli politikantstvo i zamagljivanje stvarnosti.
Sv. Josip neće pomoći da se otvori više radnih mjesta, da nam
ljudi iz gradova, a još više iz manjih općina širom Županije
prestanu bježati iz zemlje glavom bez obzira, da nam gradovi i
općine budu razvijeniji, a standard građana veći. Nijedan pop i
nijedan političar nije otišao u Dublin ili Njemačku iz Hrvatske
trbuhom za kruhom, zato jer je njima u Hrvatskoj dobro, skoro bi
rekli da je obrnuto recipročno; što je narod siromašniji, to su
oni bogatiji. Ne čudi veza politike i Crkve, oni se po tom
pitanju dobro razumiju. Naime, ni jedni ni drugi – čast iznimkama
– ne žive ono što propovijedaju; skromnost i poniznost.
U objašnjenju prihvaćanja prijedloga rektora Nacionalnog svetišta
u Karlovcu monsinjora Antuna Sentea da se Dan Karlovačke županije
promijeni u 1. svibnja, ističe se i da se “dana 1. svibnja
obilježava Međunarodni praznik rada kao dan sjećanja na borbu
radnika za visoke socijalne standarde i za primjereno vrednovanje
rada.” Ovaj dio je valjda lijepo zazvučao i oporbenim
vijećnicama, pa su te ovce također glasale za prijedlog. No, kad
je došao dan proslave novog dana Županije, svečana sjednica nije
održana na Grdunu među radnicima i običnim pukom nego je to
civilno slavlje održano u sigurnosti Pastoralnog centra. Župan je
jednim udarcem sredio dvije muhe; civilna proslava po njegovom
ćefu je dobila snažnu aromu vjerske proslave, a u Pastoralnom
centru na 1. maj izbjegnuta je porcija zvižduka koja bi im
zasluženo bila poslužena uz grah na Grdunu.
Vjerojatno i dalje dvojite oko toga ima li išta strašno u tome
što nam je Sv. Josip postao zaštitnikom Županije, što god to
značilo, i što je svečana sjednica voljom jednog vjernika koji je
ujedno i župan premještena u crkvu iz Zorin doma, hrama koji puno
više definira Karlovac kao građansku i civiliziranu sredinu,
negoli bilo koji vjerski hram, ali evo par stvarnih primjera koji
kazuju da se može i mora drugačije…
Gradonačelnik Londona Sadiq Khan je musliman. U Londonu se oko
polovice stanovnika izjašnjava kršćanima, 30 posto onih koji ne
vjeruju i oko 13 posto muslimana. S obzirom da je za njega
glasovalo 44 posto glasača, moglo bi se pretpostaviti da je u
multikulturalnoj metropoli pobijedio s minimumom glasova kršćana.
No, kad je prošle godine u požaru u Grenfell neboderu sa
socijalnim stanovima poginulo 70 ljudi od kojih su mnogi bili
upravo muslimani, Khan nije otišao za njih moliti u džamiju, već
je stajao uz biskupa od Kensingtona na misi zadušnici. Veličina
demokratskog vođe na položaju se ogleda u duhovnoj snazi da se
izdigneš iznad “svoje” većine, da razumiješ, suosjećaš i zauzimaš
se za one koji nisu glasali za tebe, dapače, za one koji te ne
vole.
Ili zamislite sljedeću situaciju, obrnutu od ove londonske, ali
nama bližu. Aktualna premijerka Srbije je otvoreno gej osoba.
Jest malo radikalna usporedba, ali zamislite da ona tu svoju
privatnu referencu počne promovirati kao opću i povede svoj
kabinet na “dobrovoljni” team building na gej paradu u San
Francisco kao što neki kod nas na team building vode svoje
suradnike “dobrovoljno” u hercegovački samostan. Ne bi išlo, zar
ne?
Kad se raspravlja o važnim datumima, u svjetovnoj vlasti je sve
podložno provjeri kroz argumente, očito osim kad je u svjetovnim
institucijama kao što je Županijska skupština, riječ o vjerskim
dogmama. Osim dimne zavjese u vidu spominjanja 1. svibnja kao
Međunarodnog dana rada, obrazloženje prijedloga da Sv. Josip
postane zaštitnikom Karlovačke županije sadrži i podatak da je
“Hrvatski sabor 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio svetog
Josipa zaštitnikom Hrvatske.” Da se malo pošalimo, nitko u
Skupštini, posebice sa strane metiljave tako zvane ljevice nije
imao smisla za malo sarkazma i propitao koje je to uspjehe Sv.
Josip ostvario kao zaštitnik Hrvatske u četiri stoljeća i nešto
godina. Tek što smo se u to doba riješili Turaka, zajašili su na
nas Habsburzi, germanizirali nas nasilno, pa se okrećemo Ugarima,
pa nas gaze oni, pa Napoleon s Francuzima. Poslije toga, na
kratke trenutke nebesa nam se smiluju tamo negdje u doba Jelačića
bana, pa onda opet red germanskog, pa ugarskog ugnjetavanja. Kad
smo se oslobodili tih okova, kao guske u magli zaletjeli smo se u
potpisivanje vjernosti srpskoj kruni, ušli u nesretnu prvu, pa
nesretnu drugu Jugoslaviju i proživjeli dva krvava rata u kojima
nitko nije nikog nije mrzio tako jako kao kršćan kršćana. Kad smo
napokon doživjeli stoljetni san o nezavisnosti, nismo se
proslavili ni kao sami svoji gazde, kao da je nebo pomoglo samo
uskom krugu politički privilegirane manjine. Uglavnom, 440 godina
čemera, muke i jada za obični hrvatski puk. Moglo bi se reći da
su rezultati Sv. Josipa kao zaštitnika Hrvatske posljednja četiri
stoljeća u najmanju ruku vrlo upitni. Zašto nismo izabrali nekog
efikasnijeg?
