Odavna smo se u Karlovcu odvikli od visokih dizalica koje ukazuju
da se tu nešto veliko gradi, pa je ona što se propinje u Grabriku
na poljani podno Švarče gdje privatni poduzetnik gradi stambeni
kompleks, izuzetak. Tamo će sada niknuti stambena zgrada, a da se
podsjetimo, kad je Grad prodavao parcelu osobama osobno i
poslovno povezanim s vrhom gradske vlasti, kao uvjet zadano je da
na tom mjestu mora biti stambeno – poslovni objekt s prostorom za
ono što Karlovcu nedostaje – kino i vrtićki prostor.
Kad spominjemo visoke dizalice u gradu kao atavizam socijalizma
kad se, eto, moderni Karlovac zidao, dobronamjerno bi mogli
zaključiti da je ovaj grad izgrađen i da ga sad treba samo
održavati i poljepšavati. Čvrst argument je i činjenica da se od
1990. po broju stanovnika permanentno smanjuje pa potreba za
novom gradnjom ni nema, a po tempu na koji nastaju nova zdanja u
režiji i domeni političkih vlasti (dakle, javnih potreba), čini
se da su i gradske vlasti stvari tako shvatile. Što ima ljepše od
jednostavnih zahvata kao što je sađenje parkova, spuštanja i
popločavanja nogostupa, uređenja pročelja i interijera,
održavanja javne rasvjete, asfaltiranja parkirališta i desetina
drugih sličnih dobro uhodanih poslova koji proračunskim novcem
pune džepove privilegiranih privatnika, a privatnici znaju kako
se usluge uzvraćaju.
Nažalost, ne samo da bi se dalo polemizirati je li Karlovac
dovoljno izgrađen grad, već je sasvim jasno da su lokalne vlasti
od 1990. naovamo imale gadnih problema i da održavaju ono što je
prije njih, dakle, uglavnom u socijalizmu izgrađeno. Nedavno nam
je dogradonačelnik Ivan Mrzljak je objavio posljedice
višedesetljetnog nemara po pitanju vrelovodnog sustava; potrebno
je mijenjati 75 posto cijevi, a to bi koštalo otprilike isto
toliko milijuna kuna. Sjajan alibi da se i dalje nastavi s
krpanjem sustava koji curi na sve strane i da se bez imalo srama
naplaćuje najskuplje grijanje na svijetu. I karlovački vodovod
trpi zbog dugogodišnjeg guranja problema pod tepih pa su gubici
vode u Karlovcu neobično visoki u odnosu na hrvatski prosjek. Kad
se ulazi u grad s Banije, znamenite vedute od dotrajalosti i
neodržavanja prijete da se sruše u Kupu, Zvijezda nam i dalje
propada, na mnogim zgradama se još vide rupe od šrapnela iz rata
koji je završio prije 23 godine, Hrvatski dom je ruina, bivši
Edison prvo namjensko kino u Hrvatskoj, Grad je kupio, ali još
nismo sigurno što bi s njim…Gradonačelnik je u predizbornoj
kampanji između ostalog prošetao po atletskoj stazi karlovačkog
stadiona s uništenim tartanom i rekao da to više neće biti tako.
Malo više od godinu dana kasnije i dalje je tako. Kvragu, ako je
za realizaciju obećanja zamjene nekakve tartan staze potrebno
godinu dana, nije ni čudo da se ne možemo oteti dojmu kako
Karlovac stoji na mjestu i kao da je u njemu vrijeme stalo.
Ako se mučimo s takvim građevinskim trivijalijama godinu dana što
ćemo s bitnim, onim što nam stvarno nedostaje? Kao što smo na
ovom mjestu više puta spominjali, Karlovac mora graditi još
vrtića ako želi zadržati mlade, mora graditi još stanova ispod
tržišne cijene, mora – ako iz ničega onda iz poštovanja prema
starijim sugrađanima – graditi nove kapacitete umirovljeničkog
doma. Puno toga još Karlovcu nedostaje, da ne tupimo s kinom,
spomenimo tu još samo infrastrukturu u službi turizma koji mora
biti jedan od okosnica dobre karlovačke budućnosti.
Sasvim nenadano, neki smo dan saznali da Karlovcu nedostaje – i
zatvorskih kapaciteta. Zatvor u Haulikovoj je prastar, premalen i
neuvjetan. Po izvještajima PU karlovačke, zbog svog položaja u
“mekom trbuhu” Hrvatske, ovo je područje na ruti prelaska
ilegalnih imigranata i već je sad zbog pritvaranja većeg broja
osoba potreban veći zatvor. Gdje nam je kreativnost u ovom
slučaju? Ako je zatvor već potreban, zašto ne bi jednim udarcem
ubili dvije muhe? Ionako godinama plačemo kako nam država ne želi
trajno prepustiti ogromnu zapuštenu parcelu vojarne u Luščiću, pa
zašto najzabačeniji dio vojarne ne bi bio upotrijebljen u te
svrhe, a onda bi i drugi dijelovi lakše ušli u uporabu za potrebe
koje odgovaraju Gradu. Da se ovakva situacija dogodila prije
pedesetak godina, Josip Boljkovac vjerojatno bi ga već gradio.
Kad smo već kod Boljkovca, teško je ne uspoređivati što smo
postigli i izgradili u zadnjih tridesetak godina, a što u
“njegovo” doba, razdoblju od tridesetak godina prije 90-e, u
sustavu koji je navodno bio protunarodan, pouzdano neslobodan,
siromašniji, s mnogo manje novca i resursa negoli je to danas
slučaj. Dakle, nogometni stadion, knjižnicu, galeriju, arhiv,
zgradu suda, VTŠ, dvije škole na Gazi, osnovne škole u Grabiku i
na Dubovcu, gradsku bolnicu, zgradu tržnice, autobusni kolodvor,
hotel “Koranu”, sportsku dvoranu na Rakovcu, Ekonomsku školu,
školu na Baniji, vrtiće, dom umirovljenika…., bez da spomenemo
ijednu stambenu zgradu i tvornicu. I sad to usporedimo sa zadnjih
četvrt stoljeća od Domovinskog rata. Slabašno i neambiciozno, zar
ne?
