U blamaži oko plakete Grada Karlovca povodom njegova rođendana ove godine, odnosno dodjele pa uskraćivanja tog priznanja karlovačkoj aktivistici Jelki Glumičić, pravo pitanje nije je li ona plaketu zaslužila jer bi se o njenim zaslugama kao i mnogih drugih koji su je u prošlosti dobili, moglo razglabati i u krajnjoj liniji svesti na pitanje subjektivne procjene i ukusa. Pravo je pitanje kako je uopće moglo doći do ovakvog razvoja događaja koji, pogotovo ako se izvuku iz konteksta, nepotrebno bacaju sjenu na Karlovac kao sredinu nesnošljivu za drugačije mišljenje.
Dakle, Jelka Glumičić je bila hrabri borac za ljudska prava u najolovnija karlovačka ratna vremena, glas razuma kad je razuma bilo malo, zajedno sa svojim suradnicima stala u obranu prava manjina, onih koji su trpjeli samo zato jer su drugog roda, imena, nacije i(li) vjere. Njezine zasluge u održavanju minimuma demokratskih i građanskih vrijednosti u ratnom vihoru zahvaćenom Karlovcu neosporne su. Ali…
Kroz čitavo vrijeme vođenja karlovačkog Odbora za ljudska prava Jelka Glumičić je odavala dojam osobe koja se bori protiv svake generalizacije, što joj je davalo vjerodostojnost. No, onda je u ljeto 2005. izašao intervju za srbijanski tiražni “Glas javnosti” u kojem je Jelka Glumičić upala u zamku istog tog generaliziranja i predrasuda samo s drugim predznakom. Naime, ni pet ni šest, cijelu je akciju “Oluja”, taj legitimni akt suverene države vojnog oslobađanja okupiranog područja do međunarodno priznatih AVNOJ-evskih granica, nazvala sramotom za Hrvatsku izvedenu u tipičnom fašističkom maniru. Potpisnik ovih redova u to je vrijeme potanko obrazložio zašto smatra da je tim razgovorom namijenjenom srbijanskoj javnosti zapravo dovela u pitanje sve za što se ispravno borila, jer se očito borila iz potpuno krivih pobuda. (uz ovaj tekst priložena je i preslika originalnog teksta Tihomira Ivke iz Karlovačkog lista na tu temu – op. ur.) Nevjerojatno da si netko tko se predano borio protiv koncepta kolektivne krivnje sažetog u primitivnu poskočicu “svi su Srbi isti”, ostane bez ikakvog osjećaja za nijanse kad je “Oluja” u pitanju i posve namjerno izbjegne individualizirati krivnju za ono što u “Oluji” Hrvatima i Hrvatskoj ne služi na čast, prije svega tu mislimo na ubojstva civila čiji počinioci imaju ime i prezime. “Sramota koja je izvedena u tipičnoj fašističkoj maniri”, to nije mišljenje, kako se poslije spornog intervjua branila Jelka Glumičić, to je kleveta i uvreda za sve one koji su uniformu u “Oluji” s hrvatske strane nosili vojnički časno.
U skladu s izrečenim, Jelka Glumičić nikad nije ni trebala biti predložena za plaketu Grada Karlovca. Da je bilo malo više političke inteligencije u predlagača i malo manje diletantizma u sustavu odlučivanja Odbora za javna priznanja, sva ova sramota – teško je to drugačije nazvati – mogla je biti izbjegnuta.
Jelku Glumičić za priznanje predložila je Marina Novaković Matanić, u čijoj se tužnoj političkoj karijeri mnogo toga dramatično promijenilo osim činjenice da joj je politika – bez obzira bio to SDP ili sad svojevrsna koalicija s HDZ-om putem HNS-a – uvijek osiguravala mjesečnu plaću. Glumičić i Novaković Matanić su bile suradnice i potonja iz prve ruke zna koliko je sebe Jelka Glumičić dala u borbi za ljudska prava, ali morala je i znati za kompromitirajuće činjenice iz njene biografije i iz svog bogatog političkog iskustva predvidjeti ovakav epilog. Doduše, možda je računala na to da kad si oporba HDZ-u ne prolazi ništa, pa ni najpametniji prijedlozi, a kad si s njima prolazi sve. Kako god, preračunala se i – između ostalog – napravila medvjeđu uslugu samoj Jelki Glumičić.
S druge strane, predsjednica Odbora za javna priznanja, ujedno i predsjednica Gradskog vijeća Marijana Tomičić pozivala se na svoju mladost u opravdavanju nepoznavanja lika i djela Jelke Glumičić što je dovelo do tragikomičnog jednoglasnog izglasavanja “za” njeno nagrađivanje i onda pobijanja te odluke. Netko bi joj ipak trebao objasniti da mladost ne može biti opravdanje za diletantizam i traljavo odrađen posao. Možda bio joj netko unatoč mladosti mogao objasniti da postoji “Google”, preko kojeg se u par sekundi o svakoj javnoj osobi može saznati prilično informacija, natuknuti joj da postoji i novinska arhiva u gradskoj knjižnici i da je posao Odbora za javna priznanja da “pročešlja” svaku kandidaturu za javna priznanja Grada Karlovca kako bi se ovakve blamaže izbjegle.
A gradski HDZ? Gradski HDZ je reagirao tipično politikantski, da ne kažemo u komesarsko-partizanskoj maniri gdje se ne priznaje da je na našoj strani uopće bilo moguće činiti zločine. U priopćenju koje potpisuje zamjenica GO HDZ-a Marija Jelkovac ističe se da je Jelka Glumičić “svojim medijskim istupima javno iskazivala negativan stav prema vojno – redarstvenoj operaciji OLUJA, pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske i pripadnicima Specijalnih jedinica policije Republike Hrvatske na ovom području, prikazujući pojedince kao zločince.”
Upravo suprotno njihovom poimanju, nema ništa sporno u “prikazivanju pojedinaca kao zločinaca” jer činjenica jest da su POJEDINCI u ratu činili zločine, činjenica je da su pojedinci na ovom području suđeni i osuđeni za ta nedjela. Problematično kod Jelke Glumičić je u tome što ona “Oluju” generalno smatra kao “sramotu za Hrvatsku izvedenu u tipičnoj fašističkoj maniri”.
Načelno bi se mogli složiti da Jelka Glumičić ne bi trebala dobiti plaketu Grada Karlovca, šteta što u karlovačkom HDZ-u ne razumiju zašto.
