U neka druga vremena ne bi se moglo dogoditi da glasna šuškanja o
tome kako gradonačelnik neće preživjeti do kraja mandata traju
nekoliko mjeseci kao što je u Karlovcu danas slučaj. Ili bi
vladajuća stranka – a to je od 1990. bio HDZ izuzev jednog
mandata SDP-a na početku milenija – javnom objavom brzo
demantirala glasne kuloarske priče, ili bi na prvoj sjednici
Gradskog vijeća na “aktualcu” gradonačelnika dočekalo naručeno
pitanje sa strane vladajuće većine na tu temu. Naime, nije dobro
ni za gradonačelnika, ni za gradsku upravu, ni za građane da
postoji javno uvjerenje kako su prvom čovjeku grada dani zapravo
odbrojani i samo se čeka zgodni trenutak da (ga) se makne. Nije
dobro jer to na neki način implicira suspenziju kratkoročnih i
srednjoročnih planova, nije dobro ni zbog elana lokalnih javnih
službi, što zajedno vuče ka daljnjoj stagnaciji grada. Da se u
karlovačkom HDZ-u ipak nešto čudno događa iza kulisa, sugerira
činjenica da nitko od vijećnika HDZ-a nije pozvao gradonačelnika
da stane na kraj glasinama, već je to učinio jedan od
najglasnijih kritičara gradskih vlasti, nezavisni protukandidat
gradonačelniku Mandiću na prošlim izborima Davor Petračić. Čini
se kao da je oporbi više stalo da čuje iz usta HDZ-ovog
gradonačelnika da ne namjerava nakon dvije godine mandata
prepustiti svoje mjesto svojoj zamjenici očito više po volji
Damiru Jeliću, koji čvrsto drži uzde karlovačkog HDZ-a u rukama.
I ne samo da su čuli kako nema namjeru prepustiti fotelju u ovom
mandatu, već da ima ambiciju ići i po drugi mandat.
Prilično je to paradoksalna situacija. Oporba se brine za
Mandićevo “zdravlje”, a šanse da ga dobiju na izborima ovako
razjedinjeni, objektivno kadrovski inferiorni i bez karizmatičnog
zajedničkog protukandidata na horizontu, su vrlo male. S druge
pak strane, HDZ-ova većina izgleda nezainteresirana za Mandićevu
sudbinu, iako bi bilo logično ga čuvaju kao malo vode na dlanu,
jer se samo s njim, usuđujemo se tvrditi, mogu lagano prošetati
kroz naredne izbore za gradonačelnika bez obzira tko bio na
drugoj strani.
Iz gore navedenog može se izvući još paradoksalniji zaključak.
Gradonačelniku Mandiću ne prijeti gotovo nikakva opasnost po
pitanju njegove fotelje od strane oporbe, više se mora bojati
vlastite stranke. Zašto je tomu tako zapravo i nije previše teško
odgonetnuti: jednostavno, Damir Mandić, prema svemu što se moglo
čuti, vidjeti i iskusiti u njegovom dosadašnjem djelovanju,
jednostavno nije dovoljno blizu idealu HDZ-ovog lidera. Previše
tolerantan i uljudan, previše demokratičan, suspektan po pitanju
vehementnog HDZ-ovog nametanja podobnosti ispred stručnosti,
previše pomirljiv prema političkim oponentima, premalo
klijentelistički nastrojen…., dalo bi se tu nabrojati još
atributa u kojima Mandić u svom dosadašnjem mandatu djeluje
deficitaran po HDZ-ovim standardima. Da se razumijemo, Mandić je
i dalje HDZ-ovac, što je za lijevo-liberalnu biračku bazu krimen
samo po sebi. Ali, ta baza većinom ne izlazi na izbore, osim ako
ne postoji jaka ličnost iz njima bliskih stranaka ili ako na
drugoj strani vidi rigidnu, nazadnu, ultra-konzervativnu ili
filoustašku babarogu . S obzirom da u karlovačkom slučaju oporba
nema jakog kandidata, a Mandić je daleko od desničarske babaroge,
većina “prosvijećene” izborne publike će ostati sjediti doma ili
otići na izlet radije nego na birališta na izbornu nedjelju.
No, iskustvo nam govori da svako soliranje i odstupanje HDZ-ovog
gradonačelnika koji ne drži stranačku infrastrukturu pod
kontrolom, završava nekim oblikom smjene. Eklatantan primjer je
slučaj Mire Škrgatića koji je prije petnaestak godina prvo vodio
gotovo prljavu kampanju da ostvari cilj i skine SDP s gradske
vlasti, pa je nakon pobjede pružio ruku poraženima i stručnjake
među njima pokušao progurati na čelna mjesta nekih javnih
ustanova. S obzirom da nije vladao samim HDZ-om, ekspresno mu je
izglasano nepovjerenje i na njegovo mjesto je zasjeo pravovjerni,
rigidni HDZ-ovac Damir Jelić. Zna tu priču gradonačelnik Mandić
jako dobro, i vjerojatno troši puno energije da pronađe
ekvidistancu između vrijednosti u koje sam vjeruje i što je dobro
za grad, i onoga što HDZ smatra prihvatljivim i od interesa
stranke. Jer, jasno je da je dobrobit Karlovca samo popratna
manifestacija i opravdanje za ostvarenje “viših” interesa, onih
stranačkih i privatnih povezanih sa strankom. Po čemu je jasno?
Karlovac stagnira već četvrt stoljeća, ali zato odabrana skupina
ljudi živi od Karlovca jako dobro.
Loše je što gradonačelnik mora trošiti energiju i vrijeme da se
sačuva od “svojih” jer je tu energiju i vrijeme mogao potrošiti
na opće dobro. Dobro je pak znati da se gradonačelnik nije
predao, da ima ambicija završiti ovaj i jurišati na još jedan
mandat. Samo, veliko je pitanje čiji će kandidat biti?
