Blizina metropole za mali grad kao što je Karlovac je istovremeno
blagoslov i prokletstvo. Blagoslov jer je u Zagrebu lakše naći
posao, prokletstvo jer je blizu velikog grada teže graditi jači
vlastiti identitet, napose onaj kulturni.
Ovaj put nećemo se baviti ovim potonjim, već negativnom stranom
sretne okolnosti što mnogi Karlovčani imaju priliku zarađivati za
život u gradu gdje su plaće i poslovne prilike daleko najveće u
zemlji. Iako je u europskim okvirima put na posao od 50-ak
kilometara normalna stvar, u našim uvjetima stvari su malo
kompliciranije. Naše su plaće male, kao i naknada za putne
troškove, treba nu deset i više sati odsustva izvan mjesta
stanovanja nešto i pojesti. Putovanje na posao u Zagreb je kod
nas zbog tih okolnosti žrtva. Ali sila boga ne moli, stotine
Karlovčana dnevno migrira prema Zagrebu jer nisu mogli naći posao
u gradu gdje se posao u javnim službama uglavnom dobiva preko
stranačke knjižice ili po vezi. Po babi i stričevima, kumstvu,
prigradskim lobijima ili čemu već, nije bitno. A čujemo da ni u
privatnom sektoru nije ništa bolje: po gradu kruži priča da više
ni u HS produktu nije samo tako doći do posla, i tamo se lakše
ulazi s pravom stranačkom knjižicom i po zavičajnom ključu. Nismo
se daleko maknuli od komunizma, samo se sad komunizam i partija
zovu drugim imenima.
Nije, doduše, kraj svijeta putovati svaki dan u Zagreb na posao,
ali bio bi red da političke strukture koje vode ovaj grad
olakšaju život stotinama što – zahvaljujući i planskoj
stranačko-nepotističkoj politici zapošljavanja istih tih
političkih struktura – moraju plaću zarađivati daleko od mjesta
stanovanja. Ako ništa, ono jer poslije Rijeke i Zagreba i njima
naplaćuju najviši prirez u zemlji i zato, da ironija bude veća, i
ti ljudi posredno financiraju HDZ-ovu dugogodišnju karlovačku
politiku uhljebljivanja podobnih.
A da im se može olakšati govori i svježi primjer potpisivanja
ugovora između Uprave Hrvatskih željeznica i Zagrebačkog holdinga
po kojem se cijena mjesečnih karata za prigradske linije vlakom
smanjuju za čak 35 posto. Nema tu puno dileme, riječ je o
predizbornom potezu, no zašto takve predizborne poteze koje idu
direktno na korist radnom narodu ne povlači karlovačka gradska
uprava?
Karlovčani što putuju na posao u Zagreb snalaze se na razne
načine: trpaju se po četvoro u automobile i dijele trošak od po
20-ak kuna u jednom pravcu, putuju po punoj cijeni autobusima i
vlakovima koji su u Europi standard putovanja na posao na
udaljenije destinacije. Kod nas je i to malo kompliciranije. Kod
nas se vlakovima voze najviše oni kojima se ne žuri, studenti i
umirovljenici, radni čovjek se ne može kockati s nepouzdanošću
HŽ-a; vlakovi kroz Karlovac za Zagreb su česti, ali redovito
kasne na putu iz Rijeke, uključujući i one brze. Točni su samo
vlakovi kojima je polazna stanica Duga Resa ili Karlovac. Takvih
je samo dva na dan. Nema nikakve sumnje da bi putnička
željeznička veza između Karlovca i Zagreba mogla i morala biti
bolja, frekventnija i brža. Ali, za to treba truda, za to treba i
političkog pritiska. Ne kažemo da karlovački gradonačelnik ima
snagu ili volju zagrebačkog da samo tako dogovori 35 posto nižu
mjesečnu kartu za vlak ili da iskamči od HŽ-a da uvede nove
linije između dva grada. Ali mi od gradonačelnika koji je sebe
znao pogurati do samog vrha HDZ-ove politike, očekujemo više. Da
bar pokuša pogurati njihove interese kao što je znao svoje
osobne. Koliko znamo, razgovora oko novih linija ili sniženja
mjesečnih karata za vlak nije bilo. Koliko znamo, u Gradu ni ne
znaju koliko im ljudi dnevno migrira u Zagreb zbog posla.
Pouzdano pak znamo, da pored svih naručenih studija, od kojih su
mnogo bile čisto rasipanje novca nizašto, nijedna nije bila na
temu jačanja putničke komunikacije između Zagreba i Karlovca. A u
njoj se krije mnogo prilika za Karlovac.
Brza, raznovrsna i jeftina prometna veza sa Zagrebom ne samo da
bi olakšala život dnevnim migrantima, već bi povećala i
atraktivnost Karlovca kao destinacije za život. Odnosno, porasla
bi mogućnost doseljavanja što je od vitalne važnosti za grad koji
se, paradoksalno, u demokraciji suočava s konstantnim rastom
negativnog prirodnog prirasta. Kad je tome tako, zašto je
karlovačka vlast toliko inertna prema gore iznesenim problemima?
Osim što Karlovac u smislu vlasti kronično pati od krize
upravljanja, bezidejnosti i neambicioznosti, moglo bi se uz zrno
cinizma zaključiti da ih jednostavno nije briga. Naime, po svemu
gore izrečenom, čovjek koji se u Karlovcu svako jutro diže da bi
išao na posao u Zagreb (osim ako nije instaliran po političkoj
liniji), se ionako ne uklapa u profil glasača HDZ-a. Čemu onda u
HDZ-ovom svemiru trošiti vrijeme i energiju na njegove potrebe i
interese?
