Kad netko kaže “činim to zbog Hrvatske” u vrijeme cirkusa od
spašavanja Vlade Andreja Plenkovića , nema druge nego se uhvatiti
za pištolj, da parafraziramo onu slavnu Goebbelsovu krilaticu o
kulturi izrečenu u skroz drugačijem kontekstu od ovog našeg
recentnog. Jer, kad je izgovaraju političari na potezu od
HNS-ovca Predraga Štromara do HDZ-ovca Matije Perkovića ispod
svog statusa na “Fejsu” uz sliku s do jučer omraženom političkom
suparnicom, to je samo prozirno opravdanje za održanje na vlasti
kroz neprirodni brak ideološki teško spojivih stranaka. Sad samo
još čekamo da se oglasi ta dojučerašnja omražena politička
suparnica HDZ-a, glasna protivnica HDZ-a i svega što HDZ
predstavlja Marina Novaković Matanić i kaže kako je sad vrijeme
da se na stranu stave osobni stavovi i stranačke razlike, da se
pakt između HNS-a i HDZ-a podrži iz viših interesa, zbog
Hrvatske. Uvijek je imala nešto za reći, no sad se ne javlja
novinarima, a umjesto postova u kojima napada HDZ na svom
Facebook profilu ostavlja slike hrane i patetične coelhovske
mudrosti tipa “najteže je ići sam, ali to je korak koji će te
učiniti jačim”. Razmišlja li u samoći o dobrobiti Hrvatske ili o
nečem mnogo prizemnijem, ali ljudskijem, nije teško dokučiti baš
kao ni u slučaju Štromara. Može čovjek, baš kao donedavni čelnik
HNS-a Ivan Vrdoljak trubiti u besvijest o tome kako je obrazovna
reforma nadstranački cilj “koji će ostvariti makar im to bila
zadnja stvar koju će učiniti u politici” , stvar je mnogo
banalnija.
Štromar je kao kandidat HNS-a i uz podršku SDP-a u prvom krugu
izbora osvojio 40 posto glasova za varaždinskog župana, ispred
Radimira Čačića koji se sa 16 glasova (!) više od HDZ-ovog
kandidata provukao u drugi krug i pobijedio. Logika govori da je
Štromar u drugom krugu srušen i velikim brojem glasova HDZ-ovaca.
S istim tim HDZ-ovcima danas Štromar “zbog Hrvatske” preslaguje
saborsku većinu i popunjava Vladu bez skrupula, a do prije mjesec
dana je HNS tražio odlazak ministra financija i opoziv
predsjednika te iste Vlade. Danas je Marić prihvatljiv, a
Plenković kompetentni premijer.
Nadalje, Štromar dobro zna da HNS jednostavno ne vrijedi devet
saborskih mandata, da su uz HDZ u Saboru stali oni HNS-ovi
zastupnici koji su do Sabora zapravo došli predizbornom
velikodušnošću Zorana Milanovića. Anka Mrak Taritaš koja se
protivi ulasku u Vladu osvojila je više glasova od svih
preostalih HNS-ovaca u Saboru koji podržavaju Vladu.
Svejedno, Štromar postaje drugi čovjek hrvatske Vlade nakon što
je potučen na izborima i nakon što je njegov nasljednik u fotelji
župana utvrdio da u 8 godina nije učinio ništa. Da je kojim
slučajem umjesto Čaćića u drugi krug ušao HDZ-ovac, Štromar bi
hladno dobio još jedan mandat i potrebe da najbrojnija
organizacija HNS-a, ona varaždinska, na čelu sa Štromarom ulazi u
koaliciju s mrskim političkim neprijateljem “zbog interesa
Hrvatske” ne bi bilo. Nazovimo, dakle, stvari pravim imenom: sve
što se događa oko HNS-a nije “zbog Hrvatske”, već je u pitanju
egzistencija vulgaris bez koje su gubitkom mjesta varaždinskog
župana ostali Štromar, ali i mreža HNS-ovaca u Varaždinskoj
županiji. Svi principi padaju u vodu kad biraš između odlaska na
burzu rada i mjesta potpredsjednika Vlade.
Isto se događa na nižoj razini i s našom ambicioznom lokalnom
političarkom Matanić-Novaković. Ta bivša profesionalka na plaći u
SDP-u doba kad je karlovački SDP srozan na nedostojnu političku
konkurenciju HDZ-u, nakon razlaza s SDP-om poput zvijezde
političkog prijelaznog roka otišla je u ideološki kompatibilni
HNS – opet na plaću. Zauzvrat, na izborima kao kandidatkinja za
županicu ostvarila je skromni rezultat i demonstrirala da nema
potencijala za rezultat puno veći od rejtinga stranke među
biračima. Pred njom je ista egzistencijalna dilema kao i pred
Štromarom s predvidljivim epilogom. Da je do principa,
vjerodostojnosti anti-HDZ-ovskih stavova kojima je bombardirala
karlovačku javnost, M. Matanić-Novaković bi već napustila društvo
iz HNS-a. Ali, ispred principa ispriječilo se onoliko tisuća
razloga mjesečno koliko joj iznosi plaća u HNS-u. Što je ljudski,
ali biračima dodatno ogađuje politiku. Za razliku od nje, njezin
kolega Nikola Badovinac s istovjetnim političkim putem nije puno
dvojio. “Moja borba protiv politike HDZ-a traje aktivno već 10
godina i ne mogu biti dio stranke koja je u koaliciji s njima”,
rekao je rečenicu koja budi nadu u politiku i političare, ali to
na žalost ne znači da si je tako kupio političku budućnost. Prije
da se časno oprostio od nje na duži rok.
To je prokletstvo politike, ne prolaze ni oni najpametniji, ni
najmoralniji, a kamoli najpošteniji. Ako se za prostituciju kaže
da je najstariji zanat, mora da je politika nastala u prvoj sobi
do kupleraja.
U tom smislu, Marina Matanić Novaković poslije svoje znakovite
šutnje ima u našem sustavu stranačkih vrijednosti puno više šansi
za sebe od Badovinca. Treba samo tiho prijeći preko vlastitih
principa, progutati koju gorku pilulu, istrpjeti prijezir
prevarenih birača, podnositi vlastiti odraz u ogledalu neko
vrijeme i pustiti da sve prođe. Prvi put najviše boli, poslije je
lako.
Karlovac je pun nekad nadobudnih političara i aktivista koji su
htjeli mijenjati grad i svijet. Umorili se, kad su shvatili da se
“neprijatelja” ne može pobijediti, ili su se u životu okrenuli
stvaranju nečeg korisnog, ili su se tiho neprijatelju pridružili.
Između “milom ili silom” HDZ radije bira ovo prvo, voli nagraditi
šutnju, i svojih disidenata i šutnju nekad glasnih protivnika.
Pune su tako sinekure Katićki i Fićurinki, i uvijek se nađe novog
mjesta. Naći će se još jedno valjda i za nekad najžešću
karlovačku oporbenjakinju.
