Može novi karlovački gradonačelnik Mandić pakirati razloge
promjene imena Trga Josipa Broza Tita u debele slojeve celofana,
pravdati ih zahtjevima boračkih organizacija iz Domovinskog rata
i da ta stara inicijativa nije razmatrana iz ovih ili onih
razloga, ali cijela priča bi se mogla svesti na onu narodnu
“vidjela žaba da se konj potkiva, pa i ona podigla nogu”. Da nije
bilo aktualne zagrebačke političke trgovine i Bandićevog
pristanka da s jednog od najljepših zagrebačkih trgova skine ime
čovjeka kojeg je nedavno držao ne reveru u zamjenu da osigura
većinu u Skupštini Grada Zagreba, karlovački HDZ bi našao načina
da i dalje u ladici drži zahtjev da se ime Josipa Broza Tita
skloni iz javnog karlovačkog prostora.
U svom objašnjenju zašto sad i sam podržava preimenovanje trga,
Mandić je otkrio nešto tople vode i ustvrdio da je svjestan da o
Titu postoje oprečna mišljenja i da razumije traženje uklanjanja
jer je Tito “bio na čelu nedemokratskog i jednopartijskog
društvenog uređenja koji je kršio mnoga ljudska prava”. Sasvim
legitimno mišljenje, ali postoji i druga strana medalje. Hrvatska
se na kraju 2. svjetskog rata našla na strani pobjednika nad
fašizmom na što smo ponosni i ističemo u preambuli Ustava.
Voljeli bi čuti od gradonačelnika pod čijim je vodstvom ta
pobjeda izvojevana, tko se usudio othrvati čeličnom Staljinovom
zagrljaju, tko je od seljačke zemlje na Balkanu napravio
svjetskog igrača u usporedbi s kojom je Hrvatska patuljak u
međunarodnim odnosima, pod čijim su vodstvom ostvarivane stope
gospodarskog rasta 70-ih godina više nego u Japanu, tko je
radnicima garantirao posao do penzije, plaće, odlazak na more
svake godine, jeftine stanove, besplatno školovanje i liječenje…?
Tko je naposljetku, tu diktaturu koja je bila crna u prvih deset
godina poslije 2. svjetskog rata, otpustio do granice da smo ipak
živjeli u “najmekšoj” verziji socijalizma u cijelom svijetu i tko
je Ustavom 1974. otvorio vrata samostalnosti jugoslavenskih
republika? To što Mandić navodi kao argument nije neistina, ali
je vađenje iz konteksta i odbijanje sagledavanja šire slike. Kao
što bi vađenje iz konteksta bilo da sad netko za Franju Tuđmana
kaže da je on doduše najzaslužniji za uspostavu neovisne
Hrvatske, ali pod njim je izvedena pljačka stoljeća zvana
privatizacija, stotine tisuća ljudi u njegovom režimu su
osiromašene i ostale bez posla, a bogami padale su i glave, i
političkim neistomišljenicima i Srbima širom Hrvatske, od
Osijeka, preko Siska do Gospića. Dovodi li to u pitanje Tuđmanova
povijesna postignuća? Ili da izađemo izvan granica Hrvatske; svi
ratni pobjednici 2. svjetskog rata vršili su teške osvete, ali
nitko normalan neće Churchilla proglasiti zločincem zbog
bombardiranja Dresdena, Trumana zbog (nepotrebnog) bacanja
atomske bombe na Nagasaki, De Gaullea jer je zbog kolaboracije s
Nijemcima pred streljački vod slao čak i pisce, nitko u Berlinu
neće ni taknuti tri monumentalna spomenika Crvenoj armiji, iako
su Rusi ubijali i silovali na veliko na svom pohodu kroz
Njemačku…Ne samo da pobjednici pišu povijest, nego zbog mentalnog
zdravlja nacija nema mjesta relativizaciji strane dobra i strane
zla. Tu stvari moraju ostati crno-bijele. I ostaju u zrelim
društvima, za razliku od ove naše hajdučije.
I kakav god Mandić razlog preimenovanja Trga Josipa Broza Tita
smislio, to je prije svega akt uklanjanja simbola antifašističke
borbe. Doduše, mogao je gradonačelnik stvar anulirati da ima
hrabrosti i volje: I reći: “OK, Josip Broz Tito je kontroverzna
osoba koja bude negativne osjećaje kod mnogih, kao što budi i
pozitivne kod mnogih. Mijenjamo ime, ali ime će ostati vezano uz
antifašizam”. Ne, radije se poslužio metiljavom floskulom da bi
on radije nazvao taj trg Trgom žrtava totalitarnih režima što ne
znači ništa i zapravo je nova relativizacija u stilu sve je to
isto i ustaše i partizani i NDH i komunizam. A nije isto. Kaže
još k tomu da se u ovom slučaju, bez obzira na svoje mišljenje
priklanja ideji branitelja. Kao da oni vode ovaj grad, a ne on.
Ne treba se čuditi ovoj histeriji uklanjanja iz javnog prostora
čovjeka za kojeg je Franjo Tuđman rekao “da je bez dvojbe bio
jedan od najvećih državnika razdoblja Europe u vrijeme Drugog
svjetskog rata i komunist koji je uvijek ostao Hrvat”. Ovo je
samo finale procesa povijesnog revizionizma koji, ne treba ići
dalje od Karlovca, traje već četvrt stoljeća. Pa mi smo s popisa
ulica skinuli jednu Nadu Dimić, čiji je “krimen” bio da je iz
ideala ustala protiv nepravde i terora, djevojku pogubljenu u
Staroj Gradiški 1942. s nenavršenih 19 godina. Narodnog heroja
bez ikakve veze s Bleiburgom i kasnijom komunističkom diktaturom.
Djevojku koja je u šumi Brezovica bila dio prvog partizanskog
odreda 22. lipnja 1941. datuma koji Republika Hrvatska slavi kao
državni praznik! Pišemo mi brisanjem časnih imena tako već dugo
novu povijest, a ljudi nam se odseljavaju u Irsku koja je u doba
Tita za nas bila treći svijet, Rumunjska nas je prestigla, još je
samo Bugarska u EU iza nas po kupovnoj moći, socijalne razlike su
sve veće, tehnološki zaostajemo za svijetom, radnička djeca si
više ne mogu priuštiti fakultet, umirovljenici nam kopaju po
kontejnerima…
Dobro je rekla Saša Broz u komentaru na skidanje Titovog imena s
trga u Zagrebu. “Djed bi sam skinuo ploču da vidi ovakvu Rvacku”.