U natječaju za dodjelu javnih priznanja Grada Karlovca koji se
svake godine raspisuje, razlika u propozicijama za prestižniju
Nagradu grada Karlovca i manje prestižnu Plaketu grada Karlovca
razlikuje se u samoj jednoj riječi. Prvu dobivaju građani
Karlovca, pravne i fizičke osobe…za njihova VIŠEGODIŠNJA
djelovanja…, a potonju građani Karlovca, pravne i fizičke osobe…,
za njihova djelovanja…
S obzirom da su se ovih dana uzburkali duhovi oko dodjela javnih
priznanja, treba odmah na početku reći da po pitanju legaliteta i
utvrđenih kriterija, u odluci Odbora za javna priznanja da
Nagradu grada Karlovca dodjeli dugogodišnjem promicatelju
inovatorstva Marku Bubašu i ravnatelju Gradskog kazališta Zorin
dom Srećku Šestanu nema ništa sporno. Bubaš je cijeli život
posvetio inovatorstvu, ima neosporive rezultate, predanost
Karlovcu je neupitna. Šestan nije Karlovčan, ali to je najmanje
bitno, zadovoljava uvjete “višegodišnjeg” djelovanja jer je tu
pet godina, bez obzira što postoje oprečne ocjene o njegovom radu
i dosezima u Zorin domu, od negativnih da mu je kazalište previše
pučko i da se bavi kulturnim populizmom, do panegirika kako je
epski uspjeh već i formiranje profesionalnog ansambla. U svakom
slučaju, ne može se reći da i jedan i drugi ne zaslužuju
priznanje koje će primiti povodom 438. rođendana Karlovca. I nema
metra po kojem bi se mogli egzaktno izmjeriti dosezi u doprinosu
razvoja, društvenog obogaćivanja i boljeg života Karlovca. Sve se
na kraju svodi na diskrecijsku ocjenu koja je uvijek škakljiva.
Ali…
Postoje bar dva elementa zbog kojih se neki drugi ljudi
predloženi za nagradu, zajedno s građanima koji su stavili potpis
na njihove nominacije, imaju pravo objektivno se osjećati
zakinutima. Prije svega ravnatelj Studentskog centra Davor
Jurčević koji je s ograničenim sredstvima oživotvorio
revitalizaciju Zvijezde u vrijeme dok o tome Grad, dakle
političari, tek lupetaju floskule i gomilaju studije kao alibi za
daljnje nečinjenje. Tu je i Ratko Pogačić, alfa i omega
karlovačkog glazbenog života kroz duga karlovačka desetljeća, za
čije bi nam aktivnosti u području podizanja razine glazbene
kulture u Karlovcu trebao dugi odvojeni tekst.
Iznad Nagrade grada Karlovca postoji još samo povelja kojom se
postaje počasni građanina Karlovca za iznimne trajne zasluge za
razvoj i promociju Karlovca u Hrvatskoj i svijetu koja se iz
razumljivih razloga dijeli iznimno rijetko, i u pravilu ne
Karlovčanima. S tim na umu, Nagrada grada Karlovca bi po logici
stvari morala biti svojevrsno priznanje za životno djelo i
Jurčević i Pogačić se savršeno uklapaju u taj okvir. Prije svega
jer se u mirovinu ide jednom, obojica su iza sebe ostavili
aktivne karijere i nema drugog trenutka nego ovog da im se
zahvali za pola stoljeća rada za Karlovac. Ponavljamo, ne tvrdimo
da ravnatelj kazališta Šestan nije zaslužio nagradu, tvrdimo da
je tajming loš. Šestan je nagradu mogao dobiti i 2018. godine, za
Jurčevića i Pogačića ima smisla sad ili nikad, odnosno eventualno
posthumno.
Drugo, ne možemo se oteti dojmu da u diskrecijskoj ocjeni Odbor
za javna priznanja nije uspio apstrahirati političku konotaciju.
Dočarajmo to kroz pitanja: Bi li Šestan s identičnim rezultatima
dobio 2017. godine Nagradu grada Karlovca da nije član HDZ-a?
Ili, bi li građanska nominacija Jurčevića i Pogačića bila
ignorirana da imaju stranačku knjižicu HDZ-a? Dodatna nezgodna
okolnost u cijeloj priči je i neobična podudarnost da časni
gospodin Marko Bubaš dobiva nagradu Karlovca u godini kad njegov
HNS prvi put otkad je Hrvatske postaje HDZ-ov koalicijski
partner.
Sve te “koincidencije” bacaju sjenu sumnje da Odbor za imenovanja
ili se dodvorava vladajućoj stranci, ili je dobio naputke od
strane vladajuće politike ili jednostavno nije bilo dovoljno
pameti da se izbjegne pomisao na politički dirigiranu farsu u
kojoj se na iritantan način demonstrira politička moć i šalje
poruka kakvu je Komunistička partija slala 50 godina svoje
vlasti; postoje jednaki i jednakiji, postoje naši i na drugoj
strani svi ostali. Učlani se u partiju ili “uživaj” u svojoj
plaketi Grada Karlovca, odnosno o Nagradi možeš samo sanjati.
Ne znamo je li to samo slučajni eksces, ali novi gradonačelnik
Mandić, poslije podrške preimenovanju Trga Josipa Broza Tita i
kontroverzi oko gradskih nagrada, je započeo mandat suprotno
proklamacijama o deideologiziranju gradske politike. Jedva čekamo
da vidimo nova imena direktora gradskih poduzeća da na vrijeme
shvatimo na čemu smo: je li Damir Mandić HDZ-ovac novog kova ili
su priče o forsiranju struke nasuprot dosadašnjem strančarenju
bile samo uobičajene predizborne laži.
