Prošli tjedan Zagreb je svečano u Skupštini grada obilježio stotu
godišnjicu rođenja Većeslava Holjevca, gradonačelnika Zagreba
između 1952. i 1962. godine, čovjeka koji je zamislio i izgradio
novi grad preko Save i učinio od njega metropolu. To iznimno
životno djelo najbolje je svojevremeno opisao akademik Ivo
Frangeš riječima “ono što je Šenoa naslutio kroz daleku viziju,
Holjevac je ostvario, ono što je Krleža spominjao kao trnjansko
blato i močvaru, Holjevac je pretvorio u gradsko središte.” Čak
je i u Karlovcu gdje je Holjevac rođen, proveo djetinjstvo i
revolucionarnu mladost i otkud se odmetnuo u kordunske šume 1941.
ratujući protiv Nijemaca i domaćih izdajica ustaša, u Gradskom
muzeju održano predavanje o Veci Holjevcu prije par mjeseci
povodom stotog rođendana. Kažemo čak, jer su se gradski
vlastodršci kojima bi Holjevčeva ambicioznost, determiniranost,
volja i strast u služenju napretku jednog grada trebala biti
inspiracija i uzor, držali po strani, tako da je nekakvu svečanu
“akademiju” u čast Vece Holjevca prošli tjedan u Magistratu bilo
previše za očekivati.
Nitko ih nije pitao zašto je tome tako, nema tko, politička
oporba je u hibernaciji, intelektualci okreću glavu i gledaju
svoja posla, novinarska kritika je kržljava…Koga briga za
Holjevca. I da ih je netko pitao zašto je tome tako, zašto se ne
dičimo važnim Karlovčaninom, našli bi neku prigodnu floskulu.
Recimo, “pa odali smo mu počast davno imenujući nastavak
auto-puta po njemu, dapače podigli smo mu bistu u osjetljivo
vrijeme, kad su partizani od junaka postali proklete komunjare i
zločinci”.
Ali, za manje od tri godine netko bi ipak mogao postavljati
pitanja što ćemo sa stotom godišnjicom rođenja čovjeka koji je za
Karlovac svojevremeno značio ono što je Holjevac značio za
Zagreb. O Josipu Boljkovcu je riječ sa životni putom frapantno
sličnom onom Vece Holjevca. I on se kao mlad zarazio
komunističkim idejama, i on je mlad otišao u partizane. I on je
desetljeća nakon Holjevca u Zagrebu, jednako hrabrim idejama,
voljom i lokalpatriotizmom gradio novi grad, samo u njegovom
slučaju ne preko Save, nego preko pruge Karlovac-Rijeka. Karlovac
je zahvaljujući njegovoj viziji, 60-ih godina prošlog stoljeća
izrastao u važni, moderni, industrijski jaki, propulzivni grad.
Holjevac je u nemilost komunističkih vlasti pao poslije podrške
»Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika«,
aktu otpora srpskoj hegemoniji koji je protumačen kao buđenje
hrvatskog nacionalizma. Boljkovac je par godina kasnije stradao
iz sličnih razloga zbog aktivnog sudjelovanja u Hrvatskom
proljeću i podršci Savki i Tripalu. Holjevca je isključivanje iz
komunističke nomenklature otjeralo u grob, Boljkovac je u
političkoj izolaciji svoje Vukove Gorice dočekao demokraciju i
zajedno s Tuđmanom igrao važnu ulogu u stvaranju Republike
Hrvatske. No, obojica su imala kontroverzne uloge u 2. svjetskom
ratu. Čim je proglašena NDH, Holjevac je s drugovima izvodio
terorističke akcije, prekidao dovod struje iz Ozlja i dizao u
zrak prugu Zagreb-Rijeka u Mrzlom Polju. U jednoj ludo hrabroj
akciji spašavanja ilegalca Marijana Čavića iz grada nakrcanog
tisućama neprijateljskih vojnika, u bolnici na Dubovcu, grupa od
20-ak partizana predvođena Holjevcem likvidirala je dvoje ljudi u
bolnici na Dubovcu. Do 90-e službena verzija je ukazivala na to
da je bila riječ o ustaškim stražarima. U novokomponiranoj
verziji povijesti tvrdi se da je član grupe Grga Milašinčić ubio
ranjene vojnike na liječenju i zato i danas isklesana ploča u
spomen na taj jedinstveni događaj u okupiranoj Europi stoji u
skladištu kod klesara Stankovića, a ne na dubovačkoj bolnici.
“Nova” povijest sugerira da Holjevac kao partizanski politički
komesar na ratnom Kordunu nije pokazivao puno milosti za
neprijatelje, u prošlom desetljeću “prišiveno” mu je bez
provjerljivih dokaza i da je na kraju rata sudjelovao u
egzekucijama na Križnom putu. Donedavno živog Josipa Boljkovca
Karamarkova policija je hapsila sa specijalcima u desantu na
njegovu kuću i sudila za navodne zločine na kraju 2. svjetskog
rata. Sumnje su u slučaju obojice ostale, ali nedokazane, sud je
u slučaju Boljkovca i službeno odbacio optužbe. Ako je Holjevac
sa stajališta današnje konzervativne revolucije u Hrvata i
desničarske nakaradne logike da su pravi fašisti 2. svjetskog
rata i neprijatelji naroda zapravo partizani, imao kontroverznu
epizodu na strani ratnih pobjednika, današnji Zagreb se time ne
opterećuje. Slavi Holjevčeve objektivne, dokazive, oku vidljive i
srcu drage uspjehe u ostvarivanju vizije Zagreba kao velegrada.
Analogno, dovoljno je zakoračiti preko pruge i pogledati na Novi
centar, ući u sportsku dvoranu, drugu namjensku u Jugoslaviji
poslije ljubljanskog Tivolija, sjetiti se hotela “Korana”,
mnoštva proizvodnih pogona koji su u Boljkovčevo doba nicali kao
gljive poslije kiše… Naposljetku, i Nacionalno svetište sv.
Josipa na Dubovcu izgrađeno je uz blagoslov komunističkog velmože
Josipa. Baš kao i u slučaju Holjevca za Zagreb, Boljkovčeve
zasluge za Karlovac dale bi se dugo nabrajati. Ostaje vidjeti:
hoće li sve te zasluge neupitno najambicioznijeg i najuspješnijeg
karlovačkog gradonačelnika u posljednjih sto godina 2020. kad se
navri sto godina od njegovog rođenja biti honorirane kao
Holjevčeve u Zagrebu, onako decentno sa službenom počasti? Hoće
li možda nekome na vlasti na pamet pasti da ime neke uličice ili
prilaza u Novom centru nazove po Boljkovcu? Ili ćemo pod
pritiskom desničarskih bukača, zastupnika “alternativnih”
činjenica i pobornika povijesnog revizionizma Boljkovcu
prebrisati veliki doprinos razvoju Karlovca i na osnovu
sudjelovanja u borbi protiv zla u 2. svjetskom ratu umjesto
karlovačkim zaslužnikom par exellence, proglasiti ga karlovačkim
zločincem par exellence?
