Zanimljiva se situacija dogodila u karlovačkom gradskom vijeću
početkom 2016. godine na sjednici koja je za temu imala najveći
projektu Karlovcu zadnjih par godina – slatkovodni akvarij.
Naime, taj projekt koji su smislili pročelnici karlovačke HDZ-ove
gradske uprave, odobrila i financirala do razine predaje
dokumentacije SDP-ova Vlada Zorana Milanovića, napadali su
žestoko upravo gradski vijećnici SDP-a sumnjajući u isplativost
projekta i pretpostavku da će – kao i obično – ceh platiti
građani. I na ovom mjestu, iz pera gore potpisanog autora,
projekt je izvrgnut suspekciji, ne toliko zbog mogućeg
financijskog fijaska jer trošimo javni novac na hiljadu gluposti
pa onda akvarij dođe kao jedan promašaj više-manje, nego teško
oborive tvrdnje da je u gradu koji kaska po pitanju osnovne
infrastrukture, high-tech akvarij gradnja kuće od krova, nešto
naopako koncepcijski gledano.
No, ni dvije godine kasnije sve nas nevjerne Tome demantirala je
stvarnost. Ne samo da je premašen minimalni postavljeni cilj od
12 tisuća posjetitelja godišnje, premašen je i onaj od 40 tisuća
koji su i sami idejni začetnici u Gradu smatrali ambicioznim. I
to kako! Prije par dana, naime, jedna je zagrebačka djevojčica u
pratnji roditelja postala je stotisućiti gost karlovačke Aquatike
u nešto manje od godinu dana rada, što znači da je novu među
rijetkim karlovačkim turističkim atrakcijama posjećivalo skoro
300 ljudi dnevno. Za ilustraciju, cijeli Karlovac ostvario je
prošle godine manje od 50 tisuća noćenja.
Površno gledano, moglo bi se lakonski zaključiti da je po srijedi
jednostavno genijalna ideja, no kad se zagrebe ispod površine i
proanalizira zašto je ova priča ovako uspjela, stvari nisu tako
jednostavne. Prije svega, riječ je o projektu financiranim gotovo
isključivo iz Europskih fondova. Dakle, ideja je dobila
verifikaciju s instanci gdje se novac ne baca u vjetar, u takvim
projektima nema mjesta pristupa “lako ćemo” već se sve mora
detaljno razraditi, isplanirati i predvidjeti kroz studije
izvedivosti. Nadalje, provedba projekta mora biti transparentna,
zahtjeva puno komunikacije s inozemstvom, od čega stranački
vojnici bježe kao vrag od tamjana, pa su u ovom slučaju, baš kao
i u izvedbi centralnog kolektora, još jednog velikog projekta
financiranog od strane EU, priliku dobili stručnjaci. U skladu s
gore izrečenim, Grad nije slijedio uobičajenu praksu da na mjesto
ravnatelja Aquatike postavi Peru ili Miku čija je najjača (obično
i jedina), referenca to što posjeduje stranačku knjižicu prave
boje, već osobu sa znanjem i iskustvom iz realnog sektora i što
je jednako važno, idejom kako Aqautiku promovirati i prodati na
tržištu. Na ovom mjestu mogli bi se mogli okladiti da je umjesto
poduzetne i sposobne Margarite Maruškić Kulaš postavljen
stranački aparatčik, još bi dugo u akvariju čekali na
stotisućitog posjetitelja. Drugim riječima, i riskantna ideja kao
što je bila ova sa slatkovodnim akvarijem ima izgleda na uspjeh
ako se u procesu izvedbe i upravljanja iz ruku lokalnih
političara prepusti u ruke stručnjaka. I svi su na dobitku,
političari se mogu hvaliti kako su podržavali uspješan projekt,
stručnjaci dobivaju profesionalnu i zasluženu financijsku
satisfakciju, a o tome da Karlovac kao sredina profitira na
simboličkoj i realnoj razini ne treba niti govoriti.
Zapravo, ako ikad u vlasti pamet prevlada stranačko
politikantstvo, Aquatika bi trebala biti model za budućnost,
zapravo bi kao trajni podsjetnik lokalni vlastodršci trebali po
modelu Aquatike štampati brošuru sami za sebe, s popisom pravila
i postupaka kako od ideje doći do rezultata svima na korist.
I to brzo, jer treba iskoristiti ovu neočekivanu turističku grudu
snijega i pokušati je pretvoriti u lavinu. U i o Karlovcu se već
50 godina, ne bez vraga i argumenata, trubi kao potencijalnom
šampionu kontinentalnog turizma. Slučaj Aquatike nam je pokazao
da i riskantne, ali originalne ideje mogu privući velik broj
ljudi, sad je vrijeme da poradimo na osnovnoj turističkoj
infrastrukturi, da pustopoljini oko tog objekta dodamo nove
sadržaje. Tu je, između ostalog, na testu hrabrost, imaginacija i
ambicija novog gradonačelnika Mandića. Ne znamo bi li to trebao
biti kamp, rekreacijski centar ili nešto treće. Znamo samo da
mjesto koje posjećuje 100 tisuća ljudi sa svih strana Hrvatske
zaslužuje bolje okruženje od “stare krame” i ovakvih Dana piva.
Ove velike brojke daju i za pravo onima koji i dalje tvrde da
Karlovcu treba veliki hotel kakvog je već imao, hotel koji će
povećati atraktivnost Karlovca po pitanju rekreacijskog i
kongresnog turizma, sportskih priprema i organiziranja velikih
sportskih natjecanja. I tu je red na gradonačelnika da podsjeti
samog sebe na obećanje iz predizborne kampanje da će postaviti
novu tartan stazu i urediti onu ruinu od stadiona, da osvježi
50-godišnju damu, sportsku dvoranu, da baci pogled na nacrte
sportsko-rekreacijskog centra iz kasnih 60-ih prošlog stoljeća,
možda mu na pamet padne kakav ideja kako da oplemeni prostor uz
Aquatiku i Koranu općenito. U tom smislu, red je na
gradonačelniku da podsjeti i zaboravnog lokalnog tajkuna da
poanta prodaje zemljišta uz Koranu s ruševinom starog hotela na
njemu, nije rušenje vrijednog močvarnog čempresa i tise, ni
izgradnja kafića, a bogme ni parkića s plastičnim životinjama,
već izgradnja novog hotela s 200 soba kako građevinska dozvola i
sugerira.
