Ako je točno ono što je nedavno izrečeno na obraćanju javnosti
Građanske inicijative Karlovac, da s obzirom na direktive EU
zamišljeni centar za gospodarenje otpadom na Babinoj Gori više
nema nikakvog smisla, moramo se ozbiljno zapitati tko je
odgovoran za uzaludnih deset godina posve promašene politike,
potrošene energije i novca poreznih obveznika.
Naime, kako tvrde karlovački aktivisti – ovaj put pojačani bivšim
ministrom zaštite okoliša Dobrovićem – direktive EU sugeriraju da
se do 2020. godine 50% komunalnog otpada sortira/odvaja primarno,
dakle u kućanstvima, a 75 % do 2030. godine. Bivši ministar je u
uskom dosluhu s logikom kad postavlja pitanje čemu graditi Centar
za gospodarenje otpadom na Babinoj Gori ogromnog kapaciteta kad
je njegova uloga gospodarenje miješanim otpadom, odnosno njegovo
razvrstavanje. Drugim riječima, zašto u 2018. graditi takav
deponij kad će nas direktive EU, a vjerojatno i naši budući
zakoni prisiliti da nerazvrstani otpad smanjimo za dvije trećine
do 2030. godini.
Ako treba upirati prste u odgovorne, onda je nemoguće uprijeti u
jednu točku. Kriva je država i kilava, nedosljedna politika svih
Vlada po tom pitanju, koje su se redom ponašale kao da povijest
počinje s njima. Takvim politikom izostanka nacionalnog
konsenzusa po pitanju gospodarenja otpadom, velike ideje i
otkrivanja tople vode trajale su dok je trajao mandat. Pa bi
došla nova Vlada s novom “pameću” da se na kraju, 15-ak godine
kasnije nije stiglo mnogo dalje od deklarativnog stava da je
stanje s gospodarenjem otpada naslijeđeno još iz socijalizma
neodrživo. A brda smeća i ukopanog bogatstva (jer razvrstani
otpad spreman za reciklažu može biti i je u pametnijih naroda od
Hrvata dobar izvor zarade), uz gradove na deponijima starim po
pola stoljeća i dalje rastu. Ne treba ići dalje od Zagreba i
Jakuševca, a i naš Ilovac “prijeti” da postane najviši vrh u
okolici.
U glavinjanje državne vlasti po tom pitanju, spremno su se
uklopile županijske i gradske vlasti. Koliko velikih riječi i
obećanja je palo u zadnjih deset godina, koliko je novca
potrošeno na studije, koliko ljudi je izgradilo karijere i
primalo godinama fine plaće za jedno veliko ništa po pitanju
odlaganja otpada! I nikome ništa. Dapače, zakonske obveze za
osnivanjem centara za gospodarenjem otpadom pružile su nove
mogućnosti političkog uhljebljivanja lokalnim vlastodršcima.
Centar za gospodarenje otpadom Karlovačke županije Kodos d.o.o.
čiji je smisao postojanja otvaranje i funkcioniranje centra za
gospodarenje otpadom na Babinoj Gori, nije stigao bitno dalje od
ideje na papiru. No svejedno je tamo nekoliko ljudi primalo plaću
deset godina za nešto što će vjerojatno i ostati ideja na papiru.
Čelni čovjek te firme/ustanove je godinama bio bivši direktor
“Čistoće” što je logično. Ali, nije logično, dapače groteskno je,
da ga vlast HDZ-a postavi na mjesto te fantomske firme, nakon što
su godinama upravo tog čovjeka sumnjičili za malverzacije u
“Čistoći” i za navodno promašenu politiku gospodarenja otpadom.
Sve se zaboravilo kad je skinuo crveni i odjenuo plavi stranački
dres.
Iako se to ne potencira, osim promašene politike vođene privatnim
i stranačkim, a ne javnim interesom, odgovorni u cijeloj priči
nisu uspjeli ni u vrlo važnom poslu pridobivanja javnosti na
svoju stranu. Projekt Babine Gore loše je iskomuniciran s
javnošću, propustilo se uvjeriti građane, lokalnu zajednicu da je
riječ o društveno korisnom projektu, a posebno s pravom oprezni i
sumnjičavi nevladin sektor čiji argumenti protiv izgradnje možda
nisu bili posebno uvjerljivi, ali su bili glasni i dovoljno puta
ponovljeni da se stekne dojam da novo odlagalište otpada bilo
gdje u Karlovačkoj županiji nije dobro došlo. I dok je Županija
trošila novac za plaće u fantomskoj firmi, pa onda povrh toga
masne proračunske pare odvjetničkim društvima za pravna
savjetovanja i vođenje dokumentacije i za projektnu dokumentaciju
outsourcing tvrtkama, zaboravila se pozabaviti mišljenjem tamo
neke javnosti i građana. Nisu ništa naučili od Slovenaca koji su
dobro znali da je u marketingu pola uspjeha u gradnji novih
postrojenja za gospodarenje otpadom. Na kraju su se slovenske
općine natjecale tko će dobiti centar za gospodarenje otpadom jer
su tome vidjele priliku za zaradom od naknade države i otvaranja
novih radnih mjesta. Naše i dalje misle da su moderni centri za
gospodarenjem otpadom tek smeće u vlastitom dvorištu koje smrdi i
truje.
Gradnja Centra za gospodarenje otpadom na Babinoj Gori ili bilo
gdje drugdje imala je možda smisla prije desetak godina. Ali,
zbog objektivnih i još više subjektivnih okolnosti uključujući tu
i stav “lako ćemo” pomiješan s metiljavim stranačkim
mediokritetstvom, moment je nepovratno propušten, moguća
društvena korist nije ostvarena, odnosno u međuvremenu je cijela
priča pretvorena u ugodnu sinekuru za jedne i unosne outsourcing
poslove za druge pojedince.
I gdje smo nakon deset godina potrošenog vremena i milijuna
poreznih obveznika? Tamo gdje smo i počeli prije 40 godina. Na ad
hoc odabranom “privremenom” smetlištu na Ilovcu. I vjerujte, bit
ćemo tamo i 2028.