Možda se čini minornom sitnicom, no hrpa žbuke koja je neki dan
otpala s krova Hoffmanove kuće na uski nogostup u Gajevoj ulici
na prilazu banijanskom mostu s gradske strane je zapravo ogledalo
Karlovca, nesposobnog da osmisli koncept kako više ne bi izgledao
kao provincijalna ruina iz filma o Boratu ili kao kulisa za ratom
devastiranu Foču. Kad bi čak to i uzeli kao nešto što se ne
događa svaki dan, danas je u Kraševoj zamalo izbjegnuta
tragedija. Vozačici koja je prolazila kroz ovaj dio Zvijezde na
auto je tresnuo crijep sa zgrade Kamoda, one koja bi uskoro
trebala biti sanirana i postati dom karlovačkih
konzervatora!
Nažalost, kao što znamo, ove prispodobe nisu samo hiperbola,
karlovačka “Kineska četvrt”, udaljena samo dvjestotinjak metara
od gradske uprave je bez dodatnih kulisa zaista glumila Foču u
visokobudžetnom američkom ratnom spektaklu. To što smo tom
prilikom gostovanje gostovanje holivudskog velikana Richarda
Gerea doživljavali kao uspjeh i počast je zapravo bila sramota. A
u desetak godina od tog vremena nije se u tom kvartu promijenilo
ništa bitno. Malo je ostalo od gospodstva Šimunićeve ulice koja
se do 80-ih godina 19. stoljeća, ne bez razloga, zvala Gospodska
ulica.
Virus propadanja starog Karlovca u novodobnom Karlovcu ne samo da
nije zaustavljen nego se polako, ali sigurno širi izvan granica
nesretne Zvijezde. I to traje desetljećima, a mi Karlovčani koji
si utvaramo da bi Karlovac mogao postati centar kontinentalnog
turizma (zato jer ima objektivne predispozicije i komparativne
prednosti za tu “titulu”), još nismo čuli niti od jedne garniture
vlasti dugoročni plan kako staru arhitekturu pretvoriti u
prednost, a ne oku odbojno leglo štakora, k tome još i opasnu za
slučajne prolaznike. Jer, samo je puka sreća u činjenici da se na
inače vrlo frekventnom nogostupu u trenutku rušenja desetina
kilograma žbuke nije našao neki učenik, majka s djetetom ili
penzioner, sasvim je svejedno. Da se našao, sigurno ne bi izvukao
živu glavu. A onda to više ne bi bilo samo sitno tehničko pitanje
na koje smo u nizu napuštenih ruševnih zgrada naviknuli sami
sebe, onda bi to bio prvorazredni politički problem.
Umjesto planova i sustavnih rješenja, od gradskih vlasti smo
dobili samo lakonske alibije u smislu da Grad s napuštenim starim
zgradama ima problem jer su uglavnom privatno vlasništvo,
vlasnika je više, razasuti su širom svijeta, od Kanade do
Izraela, bla, bla…
U redu, razumljivo je da je nakon 50 godina sistema u kojem je
privatno vlasništvo bilo prezirano i ograničavano Republika
Hrvatska nepovredivost privatnog vlasništva proklamiralo jednom
od najviših vrednota u ustavu. Ali, kao i mnogo drugih stvari,
kod nas nema nijansi, sve shvaćamo doslovno. Ali, u istom tom
Ustavu u članku 48. stoji i važan dodatak: “Vlasništvo obvezuje.
Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su
pridonositi općem dobru.” K tome, Hrvatska je od 1997. godine
potpisnica Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda u kojoj između ostalog stoji da je “pravo
države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila
upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje
plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.” Poruka je jasna,
ali čini se da u 20 godina još nije stigla do gradskog magistrata
ili se pitanje građevina koje nagrđuju grad i prijete
prolaznicima ne uzima za ozbiljno. Dok netko ne pogine ili dok
jednostavno ne ostanemo bez nekih od najpoznatijih karlovačkih
veduta kao što je ona s ulaza u grad preko mosta na Baniji koje
ćemo se uskoro sjećati samo preko akvarela karlovačkih slikara.
Pratimo već više desetljeća kako inače statički zdrave zgrade oko
mosta propadaju jer je netko u određenom trenutku propustio
promijeniti par razbijenih crijepova ili zato jer su se raspali
zahrđali oluci i onda je zgrade izjela vlaga iznutra. U svakom
trenutku Grad je mogao intervenirati, zakrpati “rupe” i uredno
slati račune neodgovornim vlasnicima, pa ako se dug ne bi mogao
naplatiti, slati kazne jer to privatno vlasništvo ne “doprinosi
općem dobru” kako to propisuje sam Ustav RH. I na kraju se
sudovati i konfiscirati imovinu ako ne ide drugačije. Ako
privatni vlasnici ne pridaju važnost potrebama grada, Grad u
smislu političkih vlasti je dužan zaštiti opće dobro. I ostaje
nejasno kako političke vlasti tako važne stvari za jednu sredinu
koja ima pretenziju postati privlačno mjesto za život, ulaganje i
turizam, uporno ignorira dok ne postane kasno. Baš kao u slučaju
Hoffmanove zgrade danas i “jučer” zadnje zgrade na desnoj strani
do mosta kad se ide iz grada na Baniju. Ona je izgubljena jer na
vrijeme nije “pokrpana”, pušteno je da propadne do stadija kad je
neobnovljiva. Pa ipak, pred ovogodišnji Ivanjski krijes na njene
prozore i vrata zabijene su daske, žičanom mrežom osigurana
fasada, postavljeni novi oluci. Kome je ispostavljen račun za te
radove? I kako je odjednom moguće prčkati po privatnoj imovini?
Po svemu sudeći, isti scenarij čeka i Hoffmanovu kuću. Ali, sve
sa 20 godina zakašnjenja jer to više nisu radovi za neku buduću
obnovu, već palijativna skrb zgradama kojima nema spasa i koje će
nas još godinama podsjećati na raskorak političarskih
proklamacija o ljepoti Karlovca, njegovih turističkih potencijala
i stvarnosti. A stvarnost nam sugerira da na ulici moramo paziti
da nam nešto ne padne na glavu i da na previše mjesta izgledamo
prije kao zapuštena bugarska provincija nego kontinentalna
turistička meka.