Prije nekih pet godina, prilikom rekonstrukcije kanalizacije,
odnosno kolektora u Nazorovoj ulici zdrav razum i dio struke
usprotivili su se površnom projektu koji je zanemarivao aspekt
zaštite prirodne baštine, odnosno spašavanja stoljetnih platana.
Na dobronamjerne sugestije da je moguće kompromisno rješenje,
odnosno da se projekt izvede, a platane ostanu žive, direktor
Vodovoda i kanalizacije Mrzljak i nadležni iz Zelenila nisu
obraćali puno pažnje, dok se nisu organizirale građanske straže i
doslovno fizički spriječilo ljude s motorkama da prepile orijaško
drveće. Odjednom je ono za što su tupili iz Vodovoda i
kanalizacije da je nemoguće postalo moguće i danas imamo i
kolektor i platane na broju. S obzirom da je gradskim bundžijama
gradonačelnik kasnije čak udijelio i gradska priznanja jer su
spasili jednu prepoznatljivu karlovačku vizuru, činilo se da je
po pitanju brige za javni prostor s jedne strane i kompromisnih
rješenja s druge, Grad izvukao pouke, ali avaj. Nažalost,
svjedoci smo da Grad na području svoje ingerencije i prema onom
čemu je vlasnik, nastavlja selektivno i naopako postupati. Na
primjer, kad treba prema lokalnom tajkunu postupiti
beskompromisno u cilju da se 150 godina stari močvarni čempres –
oko kojeg su čak i prema prirodi prilično neosjetljivi komunisti
gradili terasu srušenog hotela “Korana” da ga sačuvaju – ne smije
rušiti, u Gradu zažmire na oba oka. Kad je pametnije biti
kompromisan i osigurati da se istovremeno ispoštuje zakonska
nepovredivost vlasništva i postupi zdravorazumski, Grad napravi
upravo suprotno, kao u slučaju obitelji Dupin neki dan. Obično s
istim rezultatom; devastacijom.
Dakako, zakon i načelo da je vlasništvo nepovredivo su na strani
Grada kao vlasnika spornog prolaza koji se u zadnja tri
desetljeća ne koristi i koji su Dupini pretvorili u malu
hortikulturnu oazicu usred asfalta i okruženja tragično oronule
Zvijezde tik uz svoju kućicu. I Dupini imaju poneki argument u
smislu dokumenta, odnosno dozvola i posjedovnog lista za taj
prostor. Treba imati na umu da je “čišćenje” prolaza poduzeto u
svrhu pristupa garažama za koje navodno nema ni građevinskih ni
uporabnih dozvola, da su se Dupini brinuli o tome prolazu-vrtu u
maniri dobrog gospodara, da je tu njihovu kućica na ćošku
Križanićeve i Tomislavove glava obitelji odlučila temeljito
obnoviti usred ratnog bombardiranja s Korduna, kad su se mnogi
Karlovčani dali petama vjetra u sigurnije slovenske krajeve. Na
kraju, da je svako imanje u Zvijezdi uređeno kao ono Dupinovih,
naš bi grad bio turistička atrakcija, a ne kulisa za ratne
filmove u kojima Karlovac “glumi” u ratu srušenu Foču. Jer,
gotovo kud se okrenuli u Zvijezdi, sve sam krš, trule fasade,
hrđavi oluci, šuplji krovovi, USB pločama zabijeni prozori,
ruševine. Izgledamo k’o rumunjska provincija, a fantaziramo o
Karlovcu kao o kontinentalnoj turističkoj Meki. To je svakako
odraz socijalne slike, ali i odsustva bilo kakve smislene
strategije po pitanju revitalizacije starog dijela grada.
Pogledajmo istini u oči, da nema bogom danih parkova naslijeđenih
od pametnijih generacija Karlovčana, naša bi jezgra izgledala
otužno. A onda kad netko prkosi toj depresiji, pokaži mu što
znači striktna zaštita gradskog vlasništva, sve to treba
potaracati u ime zakona. Kakvo zelenilo i ruže, ima da se
makadamom sve lijepo uklopi u okolno sivilo. I objasni to
dosljednom primjenom ustavne obveze štićenja prava vlasništva,
kao što su javno i pojasnili iz Grada bez straha da upadnu u
zamku licemjerja. Jer, Grad se toliko puta u posljednjih 25
godina propustio odnositi prema svom vlasništvu u maniri dobrog
gospodara, toliko puta davao ga u bescjenje i(li) jednostavno
puštao da mu imovina bespovratno propada, bez ideje i volje da ga
spasi i revitalizira.
Uzmimo da su svi pobrojani argumenti to zapravo nisu, da su tek
šuplji sentimenti i pravno skroz ništavni, da je sud rekao svoje
i donio pravomoćnu presudu koja omogućava ovrhu Grada da stupi u
posjed tog malog komada zemlje, ali je li se presuda morala
provesti baš demonstracijom sile, bagerom na ruže? Baš kao i u
slučaju platana u Nazorovoj, skloni smo tvrditi da se umjesto
“konačnog” rješenja moglo naći kompromisno rješenje. Naime, tamo
je bilo dovoljno mjesta da se osigura prolaz uz susjednu kuću,
ukloni čempres, a da se ne takne dio vrta pod prozorima
Dupinovih. Zar je zaista veći javni interes na (nekorištenoj)
gradskoj površini imati makadam od ruža?