Ako se od prošlog tjedna stanje već nije promijenilo na još gore,
u Radićevoj ulici, bolesnoj bivšoj ljepotici u kojoj je netko
zaboravio pružiti prvu pomoć u posljednjih desetak godina,
osamnaest poslovnih lokala tamo zjapi prazno s tendencijom
daljnjeg odumiranja poslovnih aktivnosti.
18 praznih izloga logična je posljedica jednog procesa koji ima
svoju pozadinu i kompleksan je, ali kako god ga se gleda, u puno
je momenata usko povezan s političkim (ne)činjenjem u zadnjih
četvrt stoljeća.
Na činjenicu da su se prije svega ljudi, odnosno njihove navike
promijenile, lokalne su vlasti najmanje mogle utjecati. Živi se
brže, tehnologija je toliko uznapredovala i promijenila živote da
nekima više ni ne treba izaći iz kuće zbog druženja jer su si
našli supstitut u virtualnom svijetu Facebooka, ne treba im ni
kino jer imaju veliki tanki LED TV, pa skidaju filmove u HD
rezoluciji besplatno i gledaju nogomet na tucetu sportskih
programa, trgovine rade beskonačno dugo pa i u kasni večernji sat
mogu po pivo i grickalice…Svijet se promijenio. Ali…
Postali smo potrošačko društvo više nego ikada, šoping centri su
mnogima među nama postali mjesto izlaska i skoro pa smisao
postojanja. A Radićeva, ta nekadašnja ulica trgovina i kafića,
svejedno rapidno odumire. I ne događa se to samo zato jer su
ljudi promijenili navike. Događa se i zato jer je politika svojim
odlukama na neki način krivo kanalizirala potrošački potencijal
karlovačkih potrošača. Prije svega, slučajnom politikom
nakrcavanja velikih trgovačkih centara u vrijedni stambeni
gradski prostor. Slučajnom, jer nije to plod neke strategije već
inercije. Jednostavno, u velikim proizvodnim firmama dotučenim
privatizacijom i nesposobnošću upravljačkih struktura, jedini
koji su vidjeli priliku u rušenju tvorničkih kompleksa i
podizanju ogromnih “kutija” s još većim parkiralištima oko sebe
su bili trgovački lanci. Oni su tako zamislili i tako bi. Moglo
se to strateški riješiti drugačije, odrediti veliki prostor na
rubu grada kao što je to planski Zagreb učinio na svom krajnjem
zapadnom i istočnom dijelu, da se tamo ne može doći pješice za
par minuta, pa bi možda ostalo više “mrvica” za život starog
dijela grada. Ali nije, još tamo od Kauflanda Grad kao da čini
sve kako da ubije stari centar.
U Karlovcu su trgovački centri nadohvat ruke i još udovoljavaju
želji vozača/potrošača da parkiraju ravno pred izlog. Čine sve da
ugode i što više približe šoping kupcu. Grad u Zvijezdi
potrošačima-vozačima Radićevu približio nije. Da se razumijemo,
Radićeva mora ostati pješačka zona, ali nije jasno zašto je
recimo središnji trg, onaj Jelačićev zabranjena zona za
automobile. Pa to je napušteni asfaltirani plato kojeg opasavaju
ogromne ruševine i dvije crkve – dva svijeta za sebe, javni WC
koji ne radi, “drveni” plac koji ne postoji s fontanom u sredini
u kojoj više nema vode. Što to točno štitimo kad ne dopuštamo da
tu mrtvu iskoristimo kao parkiralište za potencijalne namjernike
u Radićevu i okolne ulice?
Frustrira što se baš ništa – ni neki očajnički potezi – ne
poduzima da se Radićeva revitalizira. Doduše, ponekad se čini da
preostaje samo nemoćno širiti ruke kad se, recimo, zna da
posljednji “bjegunci” iz Radićeve, Benetton i Sisley nisu otišli
zbog visokog najma. “Ujedinjene boje” Benettona čijim odlaskom će
Radićeva dobiti novu nijansu sivila je bio u relativno jeftinom
gradskom prostoru, Sisley je bio u vlastitom pa je svejedno
stavio ključ u bravu. Trgovački biznis je u Karlovcu bespovratno
otišao negdje drugdje. No, treba li se zbog toga baš predati ili
možda strateški osmisliti da Radićeva ulica bude ulica “nečega”,
kafića, sitnih uslužnih obrta kao što je slučaj sa žilavim
Šporčićem? I u to “nešto” uložiti znanje i novac? Ne bi li
gradonačelnik ako mu je stalo, mogao iz prve ruke saznati,
primjerice, od vlasnika lokala iznad bivše “Nule”, tamo gdje su
nekad bile Narodne novine, kafić, trgovina cipela i još dva sitna
lokala, kako to da im se više isplati držati prazne prostore,
nego ih iznajmiti pa makar i za režije. To vrijedi i za druge
privatne lokale. Vidjeti koja je to računica, promisliti može li
Grad subvencionirati njih ili potencijalne iznajmljivače, učiniti
nešto konkretno. A ne Radićevu, Karlovčane i samog sebe s vremena
na vrijeme zavaravati s nekom novom studijom/planom koji će na
kraju poslužiti kao friški alibi za čekanje boljih vremena jer su
studije i planovi po defaultu preambiciozni, odnosno preveliko
potencijalno opterećenje za prenapregnuti i dozlaboga
neambiciozni gradski proračun.