SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Žabe i žabari kao turistički brend? Zašto ne

Svojevremeno su karlovačke su vlasti brončani spomenik žabi
akademskog kipara Stjepana Gračana kao poklon Grada Zagreba
nevoljko primile i oklijevale dvije godine s njegovim
postavljanjem iz sasvim jasnih razloga. Žaba, kao što svi znamo,
asocira na 130 godina staru dijagnozu karlovačkog stanja svijesti
koju je postavio znameniti Ante Kovačić.

Taj književni prvak hrvatskog realizma s remek-djelom “U
registraturi”, proveo je skoro šest godina u Karlovcu kao
odvjetnički pripravnik u pisarni Ivana Banjavčića. Tvrdi
antiklerikalac, žestoki starčevićanac slobodnog duha koji svoja
uvjerenja nije propuštao javno izreći, slabo se uklapao u sredinu
gdje su umišljeni lokalni moćnici bili okruženi poslušnim
uvlakačima i kimavcima. Svako uzburkavanje močvare bilo je
nepoželjno, pa je Kovačić 1884., po odluci karlovačke policije
kao opasnost za javni poredak čak i izgnan iz Karlovca. Utjecajni
prijatelji ipak su spriječili tu sramotu, no Kovačić se ipak nije
propustio osvetiti Karlovcu, objavom dijelova nedovršenog romana
“Među žabari” u glasilu neobičnog naziva “Balkan” s obzirom na
pravašku provenijenciju. U njemu je Kovačić definirao nimalo
laskavo društvenu klimu jedne lokalne zajednice. Kako je to
učinio, najbolje je na ovom mjestu citirati Karlovčanku Draženku
Polović koja je o Kovačiću prije dvije godine objavila sjajan
esej, jer se bolji kratki opis teško može smisliti:

“Vlast i službenici magistrata beskrupulozni su i ambiciozni
karijeristi bez pokrića koji vlastitu nesposobnost i nezajažljivo
koristoljublje skrivaju iza preglasne vjere i još glasnijeg
domoljublja. Zato su idealne vrijednosti takve zajednice
lojalnost, poniznost i mir, a njezini poželjni stanovnici su
ljudi bez karaktera i stava, sljedbenici svake ideologije, uvijek
spremni na izdaju. Svi ostali spadaju u “sumnjive individue”.
Tako su žabari postali univerzalni pojam i simbol malograđana i
mediokriteta koji služe samo vlastitim interesima, kukavički se
skrivajući iza ideje vjere i patriotizma; iza Očenaša i himne…”

Uf! To što su žabari postali “univerzalni pojam malograđana i
mediokriteta koji…”, i nije nešto zbog čega bi trebali osjećati
gorčinu nakon 130 godina. Gorčinu osjećamo što je iz ove
definicije žabara vidljivo da se malo toga promijenilo u zadnjih
130 godina otkad je Ante Kovačić hodao karlovačkim ulicama.

No dobro, žabarstvo ima tu neugodnu konotaciju s jedne strane,
ali nemojmo biti malograđani i mediokriteti, pretvorimo vlastite
slabosti i lošu reputaciju u našu prednost. Svi želimo lijepo i
bogato živjeti, želimo stvarati nove prilike za zaradu i
zapošljavanje, naći nove načine da se ucrtamo na ove ili one
karte, kao poslovno, prometno ili turističko središte. Gledajmo
na to drugačije, da nije bilo Kovačića, ni taj spomenik žabi ne
bi nikad završio u Karlovcu i to, igrom slučaja ili političke
odluke, na prestižnom mjestu karlovačke “špice”. A onda bi
Karlovac danas imao jednu zanimljivost manje, jedno mjesto manje
gdje strani turisti-namjernici (kojih je svako ljeto sve više)
vole raditi selfije i stavljati ih na Faceboook ili uobiteljske
albume. Spomenika žabi na ovim prostorima, koliko znamo, nema,
vjerojatno ih nema mnogo ni u cijeloj Europi. A kao što znamo,
rijetkosti i specifičnosti su uvijek na cijeni.

U skladu s tim i upravo suprotno intenciji nasljeđa kojeg nam je
ostavio Kovačić, trebali bi raditi na tome da tu našu “žabarsku”
specifičnost prodajemo kao turistički brend. Ne bježati od toga,
kad postanemo sposobni šaliti se na svoj račun i na račun našeg
mentaliteta, to je već znak da smo se odmakli od Kovačićevih
nelaskavih epiteta. Uostalom, karlovačka okolica poznata je po
“doslovnom” žabarenju – pitanje je samo kako to
turističko/gastronomski iskoristiti u vrijeme kad je, karikirano,
izglednije dobiti manju kaznu za ubojstvo susjeda u prekoračenju
nužne obrane, nego da vas uhvate s vrećom žaba tamo negdje oko
ilovačkih bajera. No, da načini postoje i da nam kucaju na vrata
sugerira i zanimljiv članak iz novina od prije neki dan koji
govori o jedinstvenom muzeju žaba – u Splitu. Split i žabe slabo
idu zajedno, no igrom slučaja neki je lokalni entuzijast otkupio
kolekciju od 507 prepariranih žaba i u Splitu na svoju ruku
otvorio muzej. O tome je pisao čak i Daily Mail, a prema
TripAdvisoru muzej je jedan od najposjećenijih lokacija u Splitu.
U tekstu krivo piše da je to jedini poznati muzej žaba u Europi
uz jedan u Švicarskoj s mnogo manje izložaka jer je znano da
Lokve imaju lijepo uređeni i opremljeni Muzej žaba, (a i
atraktivno tradicionalno natjecanje u žabljem skoku u dalj gdje
su upravo Karlovčani često bili slavodobitnici), no to je manje
važno. Važno je da splitska administracija nije zainteresirana za
taj muzej, i da vlasnik traži sredinu u kojoj bi za takav muzej
imali više interesa. Iz svega narečenog, teško je zamisliti bolje
mjesto za udomljavanje te kolekcije od Karlovca. No nekako
sumnjamo da je itko s odgovornih mjesta u Karlovcu to primijetio,
a kamoli se raspitao o čemu je tu riječ.

Karlovac bi htio biti kontinentalna turistička meka. I mogao bi
biti. Ima predispozicije, ima i komparativne prednosti kao čvrst
temelj, imat će uskoro i akvarij/muzej slatkovodne ribe kao
raskošan krov. Ali trebaju mu i noseći zidovi, velik hotel, kamp
u gradu, uređenija Zvijezda, trebaju mu i vrata i prozori i
ukrasi, zanimljive štukature, sitne specifičnosti. Što više njih,
to bolje. Žabe i “žabari” u toj bi priči trebale imati svoje
mjesto.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest