Prije nekih mjesec dana građani, mlađi lokalni političari lijeve provenijencije, a onda i dio medija, digli su nešto prašine zbog devastiranja spomenika i kosturnice karlovačkim mladim ilegalcima iz 2. svjetskog rata koje su po kratkom postupku za glavu skratile karlovačke ustaše u ljeto 1941. Isprovocirali su reakciju gradske uprave iz koje je stigao demantij s opravdanjem da je spomen ploču s “apšisalom” petokrakom i stihovima Vladimira Nazora izvođač radova na podbočavanju arkada ponad Židovskoga groblja slučajno slomio na pola i da će sve o trošku istog tog izvođača biti vraćeno u prvobitno stanje na kraju sanacije.
Inače, izvođač je dugoreški “Kolos”, sasvim slučajno i najveći donator HDZ-a u minulim izborima s područja Karlovačke županije. Sasvim slučajno, stručni nadzor nad radovima izvodi Ministarstvo kulture kojim ravna povijesni revizionist nezamisliv na tom mjestu u pristojnim europskim državama. Iako je to previše slučajnosti u slučaju radova gdje je od svih nadgrobnih spomenika u skučenim radnim uvjetima za tešku mehanizaciju devastiran baš jedini sa zvijezdom na sebi, bili smo skloni povjerovati da će izvođač radova postati oprezniji, a stručni nadzornik stroži prema izvođaču.
No obilazak terena mjesec dana kasnije nas je nažalost sasvim demantirao. Krajnje eufemistički, recimo samo da se na cijelom gradilištu jedino prema kosturnici žrtava ustaškog terora ne postupa s minimumom pijeteta prema mrtvima. Kosturnica je u međuvremenu postala i prolaz i odlagalište smeća i mjesto gdje se odlaže alat. Vidljivo je i novo oštećenje na ostatku spomen ploče. Sve valjda opet slučajno. Ispod fizičke površine tog simboličkog elementarnog nepoštovanja mrtvih leže kosti dvadesetak karlovačkih antifašista, među njima i one Herte Turze. Tu su djevojku od 22 godine prvi ubili ustaše strijeljanjem po odluci prijekog suda, nakon što su u ljeto 1941. pohapsili cijelu ćeliju karlovačkih antifašista ilegalaca koji su štampali propagandni materijal protiv NDH, izveli diverziju na dalekovodu od Ozlja do Karlovca i skupljali oružje za partizane južno od Karlovca. Izvukli su se jedino Ratko Tabor i kasniji najuspješniji poslijeratni gradonačelnik Zagreba Veco Holjevac.
1961. godine Herta je “oživljena” posvetom da se novosagrađena škola na Baniji nazove njenim imenom. S demokratskim promjenama njeno je ime, kao i mnoge druga, bez obzira na moralnu ispravnost njihovih čina i žrtve, postalo nepodobno. I Herta Turza je ubijena drugi put, ne toliko samom promjenom imena škole jer su njihova imena 90-ih jednostavno deideologizirana i nazvana po kvartovima u kojima se nalaze, već svakako time što je fizički uklonjena iz parkića ispred škole. Nije bilo dovoljno dekapitirati brončanu glavu na postolju koje se i dalje tamo nalazi, već je s postolja izbijena i pločica s njezinim imenom. Da nestane, da se ukloni iz kolektivne memorije i sakrije od novih generacija. A trebala bi djeca i dalje učiti o njoj, o idealizmu, o žrtvi, o netrpljenju nepravde, o suprostavljanju zlu, o tome kako se pod cijenu života ne izdaju drugovi. Jer, Herta Turza nije kontroverzna ličnost, ona nije ni stigla doći u dilemu da se osveti za zločine, ona nema veze s Bleiburzima, s Jugoslavijom, komunizmom ni Golim otocima. Njena borba protiv zla je bila iskonski čista.
Svejedno smo je u ovom gradu ubili dva puta, fizički, pa simbolički. Sad moramo zatrti svaki trag? Jer, sasvim slučajno, neki novi Karlovac upire se da ubije Hertu Turzu po treći put, i to na posljednjem počivalištu. Koliko puta je dovoljno?