SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude

Karlovačke su vlasti, u sad već podužoj povijesti
skloništa za pse, od starta donosile odluke koje nisu bile
prvenstveno motivirane onim zbog čega se
sklonište uspostavlja, dakle, zbog sanitarnih razloga i
zaštite napuštenih životinja. Stekao se jak dojam da je
sklonište usputno sredstvo da se nagradi lokalni HSS-ov
političar za dobro obavljen posao u postizbornoj operaciji “pad
na slapu” Sanje Katić i osiguranje većine HDZ-u u nedemokratskom
pripetavanju s teškim vonjem političke korupcije na de facto
izgubljenim izborima za Gradsko vijeće.

Da stvar dotjera do “alanfordovske” apsurdnosti, osigurano je
činjenicom da je u opisu naziva tvrtke koja je dobila koncesiju
za taj posao stajalo “centar za razvoj poljoprivrede i prodaju
poljoprivrednih proizvoda”, tako da je moglo stajati i “centar za
istraživanje ruda i gubljenje vremena”, bilo bi jednako udaljeno
od core biznisa tvrtke koja drži sklonište za pse. I u kasnijim
godinama, nakon eksprimenta u neuvjetnim prostorima u Mostanju
zbog čega je protestirala čak i slavna Brigitte Bardot, nije bilo
mnogo sreće, nerijetko je sklonište zbog uvjeta i najmanju ruku
upitnih metoda, izazivao osude javnosti. S vremenom, stvar je
popravila samo upornost volontera, istinskih ljubitelja životinja
koji su uspjeli ljude iz centra za razvoj poljoprivrede uvjeriti
da im oni nisu neprijatelji već vrlo korisni partneri. No,
osnovni prigovor oko funkcioniranja skloništa je bila
njegova udaljenost od grada. Do Utinje ima dosta za potegnuti i s
autom što je objektivan problem u rješavanju osnovnog problema i
misije skloništa; da što manje pasa koji su ostali napušteni iz
ovog ili onog razloga bude eutanazirano, odnosno da ih što više
nađe novi dom.

Ovih je dana gradska vlast imala situaciju čistog, novog početka
po pitanju skloništa jer je raspisala natječaj za novog
koncesionara kroz čije je uvjete mogla – na osnovu desetgodišnjeg
iskustva – ispraviti sve ono krivo postavljeno i loše što je
nanosilo štetu psima, zainteresiranoj javnost, a bogme i imidžu
Karlovca 21. stoljeća. Kad ono, kao iz nekog lošeg vica, netko se
odlučio narugati zdravom razumu i na prigovor da je Utinja bila
predaleko od grada, odgovoriti tako da koncesiju da nekome tko ni
nema sklonište na području Karlovačke županije, odnosno sklonište
je u Pokupskom Cerju, dvostruko je dalje od onog u Utinji!
 Ono što dodatno bode u oči je dosadašnja reputacija novog
koncesionara. Ne treba imati inspektorske sposobnosti, dovoljno
je ukucati u Google; iskače zlostavljanje pasa, loši odnosi s
udrugama za zaštitu životinja, otkazivanje ugovora, eutanazija
prije roka, fizički sukobi, kaznene prijave…  Kako god
bilo, da se htjelo, suspektne tipove se moglo eliminirati iz
natječaja strožim uvjetima. Ali nije.

Vlast će se uvijek braniti da je prema zakonu dužna odabrati
najpovoljniju ponudu na natječaju, no to je samo proziran izgovor
da se problem zbrinjavanja pasa fizički makne što dalje od
Karlovca. Ono što je daleko od očiju bit će daleko i od srca, pa
će valjda biti i manje medijske buke oko toga.

Ako prođe, prođe. E, pa nije prošlo. Oporbeni vijećnici već su
pritisnuli gradsku vlast da ne uvrsti ovu točku na dnevni red, te
da poništi natječaj iz gore navedenih razloga. Traže također,
sasvim opravdano, da Karlovac pokaže malo senzibilnosti i utvrdi
sklonište za pse kao zonu u kojoj neće biti ubijanja pasa. Ne bi
bili prvi u Hrvatskoj, takvih azila ima šest i ne koštaju mnogo
više od sadašnjih, samo se manje novca slijeva u privatne
džepove. Jasno je zašto neka skloništa, a sudionici su i ove
priče, ne vode uredne evidencije i trpe optužbe da ubijaju pse
prije isteka roka od 60 dana. Po psu se dobije cca 2500 kuna
novca poreznih obveznika. Pas košta 20-ak kuna dnevno ako je
zdrav, dakle, ako ga ubijete nakon 30 dana, stavili ste skoro
2000 kuna u džep, dakle, šestotinjak više nego nakon 60 dana. A i
prije otvarate prostor za nove pse. Evidentno je, uzimajući u
obzir ulaganja i sve troškove, to je unosan posao usko vezan uz
broj pasa i njihov “vijek trajanja” u skloništu.

U svakom slučaju, gradska vlast mora prestati gledati na
sklonište za pse kao puki tehnički problem, odnosno kao još jedan
posao na kojem će netko dobro naplatiti ubijanje pasa na kraju
60-dnevne balade. U suprotnom, gradska vlast bi si mogla
priskrbiti epitet vlasti koja ne voli životinje. Tko ne voli
životinje, ne voli ni ljude, kaže poslovica. A to,
pretpostavljamo, baš i nije poželjan slogan za ulazak u
predizbornu trku na skorašnjim izborima za Gradsko vijeće.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest