Želimo li to sebi priznati ili ne, mi smo društvo koje je iz
sustava u kojem se bar težilo egalitarizmu, uronilo u
četvrtstoljetnu fazu sve dramatičnijeg socijalnog raslojavanja i
rastakanja srednjeg sloja. Laički rečeno, većina ljudi u
Hrvatskoj živi na egzistencijalnom rubu, manjina na visokoj nozi.
I odrasli ljudi si to znaju objasniti, nesnalaženjem, odsutnosti
sreće, vlastitim i tuđim greškama, svjesnim odabirom da ne
sudjeluju u ludilu potrošačkog društva. No s djecom je drugačije.
Djeca znaju biti okrutna, znaju biti isključiva, znaju
funkcionirati kao čopor. Oni koji se ne uklapaju, koji su
slabiji, koji su…siromašniji i čiji roditelji im ne mogu
priuštiti nove “najkice”, brendirane krpice i iPhone, ostaju
sami, ljuti i frustrirani. A onda njihovi roditelji postaju
frustrirani i žive u strahu od prijezira vlastite djece i pitanja
“tata, zašto Ivica ima Adidas trenirku od 100 eura, a ja nemam?”
Iako smo se u 25 godina drastično socijalno rascijepili u
financijskim mogućnostima, i dalje djeca najsiromašnijih i
najbogatijih idu u iste osnovne škole, i dalje sustav tolerira
inerciju naglašavanja socijalnih razlika među djecom. Kad neće
sustav, hoće roditelji koji shvaćaju da bi djeci ti uvjeti mogli
ostaviti trajne ožiljke i zaraziti ih nakaradnim životnim
vrijednostima. Između ostalog i inicijativama da se u osnovne
škole uvedu školske uniforme, odnosno odore.
Doduše, ide to sramežljivo, samo četiri škole u Hrvatskoj su
donijele odluku o obaveznom oblačenju u istu odjeću, ali bit će
toga sve više. Peta na tom popisu i prva u Karlovačkoj županiji
će biti OŠ Ivana Gorana Kovačića iz Duge Rese u kojoj su se
roditelji ovih dana većinski odlučili za školske uniforme bez
straha da ih netko od dežurnih dušebrižnika prozove da djecu i
škole vraćaju u doba omraženog socijalizma, plavih kuta i
uniformiranih školskih šlapa. Ta vrsta “argumenta” protiv
školskih uniformi je najmanje bitna, prazna demagogija kad se zna
da je anglosaksonski svijet taj koji je davnih stoljeća školske
uniforme utvrdio kao standard i nikad ga nije napustio. Doduše, i
danas u naprednom svijetu postoje rasprave i stavovi iz kojih se
zaključuje da uniforme u školama mogu vući negativnu konotaciju
militarizma i činjenica je da se u nekim zemljama kao što su
Italija i Njemačka školske uniforme izbjegavaju uvoditi zbog
vlastite mračne prošlosti i asocijacija na uniformirane
fašističke i nacističke mladeži.
Iskustva su različita od zemlje do zemlje, ponegdje je to i
kontroverzno pitanje, ali u većini slučajeva argumenti protiv su
tanji od onih za. U dugoreškom slučaju koji zasigurno vrijedi za
cijelu Hrvatsku, najbolje je za Radio Mrežnicu to objasnila
ravnateljica Sanja Ferkula riječima da osobnost učenika ne mora i
ne smije dolaziti od vanjskog izgleda. “Odjeća je ono što je
izvana. Svjetska praksa pokazala je da ukoliko je odjeća sva
jednaka, dovodi do izražavanja prave djetetove osobnosti;
marljivosti, truda, pameti koju dijete može iskazivati, a da nije
obilježeno vanjskim izgledom.”
U tim je rečenicama i sadržan odgovor na univerzalniji,
aktualniji od reminiscencija na problematične momente iz
prošlosti pojedine zemlje. Onaj koji se tiče osobnih prava, prava
na stav i iskazivanja individualnosti kroz izvanjski izgled. Ima
tu nešto, ali ovdje ipak govorimo o djeci u osnovnoj školi, koja
će sve to moći nadoknaditi u srednjoj školi i na fakultetu, ali i
u satima kad nisu u školi. Uostalom radnik za strojem nosi radno
odijelo, liječnik i medicinska sestra bolničku uniformu…Nakon
radnog vremena mogu izgledati kao David Bowie iz Ziggy Stardust
faze ako im se baš hoće.
Ima još jedan problem koji to ne mora biti. Uniforme, ili kako to
dugoreška ravnateljica Ferkula inzistira, školska odjeća jer joj
je osnova polo majica, koštaju. S jedne strane, to bi mogao biti
dodatni trošak za roditelje, no kad je poanta cijele priče
stvaranje atmosfere jednakosti među djecom, nema razloga da se iz
proračunskih sredstava ne osigura i to za one koji zaista nemaju.
Kud’ sve, i hrana, i prijevoz i udžbenici, tud’ i dvije polo
majice. To je mala cijena za pozitivan osjećaj jednakosti i
situaciju u kojoj je važno tko što može i zna, a ne tko što (na
sebi) ima.