Među prvim većim odlukama friškog karlovačkog gradonačelnika Jelića prije 13 godina bila je prodaja dva velika zapuštena objekta u centru Karlovca za čiju revitalizaciju gradska vlast nije imala ni znanja ni volje ni novca. I dok je za prodaju ruševine Žitne kuće postojao konsenzus u tadašnjem Poglavarstvu, oko prodaje Velike vojarne na središnjem trgu u Zvijezdi u boljem statičko-građevinskom stanju bilo je prijepora čiji je sukus na glas tada iznio član Poglavarstva, povjesničar Milan Kruhek. Rekao je da to dugoročno nije najsretnije rješenje, apelirajući na gradonačelnika da se pobrine za Gradski muzej koji je nadrastao svoje fizičke gabarite i nema adekvatni prostor za pohranjivanje fundusa koji nije izložen na stalnim postavama na Strossmayerovom trgu.
Jelić je sa žaljenjem rekao kako je vlasništvo nad Velikom vojarnom u nesrazmjeru s mogućnostima i kako će prodaja ubrzati revitalizaciju Zvijezde. Dodao je i to da je nemoguće da zgrada postane nešto što Grad ne želi iako nije u gradskom vlasništvu. Kao i u mnogim drugim bitnim stvarima za Karlovac, i u ovom slučaju Jelića je kroz vrijeme demantirala stvarnost i još jednom razotkrila svu raskoš njegove retoričke prazne slame. Niti je prodaja ubrzala revitalizaciju Zvijezde, niti je Grad s njim na čelu pisnuo kad je ta zgrada kroz godine postajala ono što Grad valjda ne želi: još veća ruševina negoli je bila.
Kako god, zgrada je prodana Karlovačkoj banci, odnosno Jelićevom rukometnom frendu Sandiju Šoli kojem se živo fućkalo od samog starta za tu zgradu. To je bio posao koji nije imao veze s revitalizacijom Zvijezde, a s čim je imao nećemo ovdje napisati jer se u ovoj zemlji ovog trenutka vodi preko tisuću sudskih postupaka protiv novinara, uglavnom jer su pisali grubu istinu. Sa sudstvom ima problema i Šola iz sasvim drugih razloga, već šest godina USKOK mu pokušava dokazati krivicu za 280 milijuna kuna sumnjivih plasmana i izvlačenja novca mimo dobrih bankarskih običaja što je Karlovačku banku dovelo do ruba stečaja. Stvar su spasili lokalni magnati iz HS produkta Žapčić i Vuković naslijedivši s bankom i zdanje na Jelačić placu. S obzirom da je čak i za Vukoviće razasute po najvrjednijim gradskim vilama ta zgradurina bila prevelika za obiteljsku rezidenciju, ni novi vlasnici nisu znali što bi s njom nego je staviti u oglas s očekivanim rezultatom: nitko nije imao milijun i više eura viška za takvu nekretninsku avanturu. U međuvremenu, nepodnošljivom lakoćom pričanja bajki na tu temu nastavio nas je zabavljati bivši gradonačelnik, sada župan. Ni manje ni više, objavio je da postoji belgijski fond u igri za preuzimanje Velike vojarne. I onda je prošla jedna zima, pa još jedna. Ni traga Belgijanacima, a bogme ni “ubrzanoj” revitalizacije Zvijezde.
Velikoj vojarni nije pomoglo što je prešla u privatne ruke, kao što ni “Oružani” na drugoj strani istog trga nije pomoglo što je ostala u javnom, gradskom vlasništvu. Nije ni čudo što je u toj dugoj otužnosti kao grom iz vedra neba odjeknula vijest kako je u samo tri dana rasprodan, odnosno “bezeciran” svaki od 3 tisuće i nešto kvadrata pod krovom Velike vojarne. Iza oglasa i ideje da se ne traži jedan novi vlasnik nego njih stotinjak za poslovne i stambene prostore, stoji Davor Petračić, uspješni građevinar i (zasad) neuspješni pretendent za funkciju gradonačelnika Karlovca. Sve se može prodati za pravu cijenu, pa i vojarna iz 18. stoljeća u lošem stanju. Cijena od 300 i nešto eura po kvadratu očito je bila odličan mamac, bez obzira što će s povećanim izdvajanjem za pričuvu kako bi se uredili zajednički prostori, fasada i krov, pa i nužnim preuređenjem u budućim stanovima odnosno poslovnim prostorima, u konačnici približiti cijeni od tisuću eura po kvadratu.
Smislio je Petračić koncept s kojim bi mogao odjednom ubiti ne dvije već više muha. HS produkt će se riješiti tog balasta i još utržiti u startu preko milijun eura, pa onda preko svoje Karlovačke banke plasirati povoljne kredite kupcima prostora u vojarni, Petračićeva firma koja se već dokazala u poslovima upravljanja stambenim zgradama dobit će pak na dugoročnu brigu veliku zgradu i priliku da kroz pričuvu nešto i zaradi. Uz zadovoljenje privatnog interesa, bit će ostvaren i onaj važniji, javni interes. Zvijezda će postati bogatija za jednu uređenu zgradu više, a dobit će – ako sve bude teklo po planu – i priličan broj novih stanara što mora donijeti novu živost u otužni nam stari dio grada.
Gradska vlast od 90-e nije imala pojma što bi s tom vojarnom, pa je pribjegla banalnom rješenju prodaje čime je svjesno ubila mogućnost da se ta velika zgrada s krasnim atrijem u sredini privede javnoj svrsi. Kad je privatizirana, gradska vlast je opet bez ideje nijemo slijedećih godina gledala kako je novi vlasnik prepušta daljnjem propadanju. Ispada da je Petračić u kratkom vremenu uspio ono što vlastima za rukom nije pošlo 30 godina. Loša je to vijest za Karlovac i vlast, a dobra za Petračića. Rekli bismo – ako ovaj projekt završi uspješno kako je započeo – da mu je to dobar kredit u političkoj ambiciji da iz drugog pokušaja zasjedne u gradonačelničku fotelju i preuzme političku odgovornost za grad.
