Objavljujući na video sjednici Gradskog vijeća mjere za pomoć
karlovačkom gospodarstvu i građanima gradonačelnik je zvučao
većinu vremena poput Grunfa iz “Alana Forda”. Kao što je Grunf
izbacivao svoje samorazumljive i istovremeno besmislene parole i
“mudrosti” tipa “tko hoda, ne trči” ili “tko izgubi dobitak
dobije gubitak”, u sličnom stilu gospodin Mandić obećao je
karlovačkim roditeljima da neće platiti vrtić ako ga im ga djeca
ne koriste, ugostiteljima koji su prisilno stavili ključ u bravu
zbog korona virusa da ne moraju plaćati gradu terase koje nemaju
i da ne moraju plaćati gradsku trošarinu na promet pića kojeg
ionako nema jer je promet, naime, nula. Ni poduzetnici i obrtnici
u gradskim prostorima (koji su u manjini i plaćaju u pravilu
mnogo niži najam nego poduzetnici u najmu u privatnim lokalima)
ne moraju plaćati najam, ali iznajmljeni prostor ni ne koriste.
Htio je velikodušno rasteretiti karlovačko gospodarstvo i
plaćanja spomeničke rente od ciglih 80-ak kuna mjesečno, ali eto,
o tome se odlučuje na državnoj razini, pa ništa. Šteta, to bi sve
koji su morali zatvoriti firme i obrte po naredbi vlasti zacijelo
spasilo od propasti.
Dakako, svaka je pomoć dobrodošla, ali to su alibi odluke
zanemarive vrijednosti koje pokazuju da gradska vlast ne razumije
dubinu problema. Naime, većina 19. ožujka zatvorenih malih obrta
i mikro poduzeća poslije 1. travnja će imati nula kuna na računu,
jer nakon godina porezne presije, parafiskalnih nameta i
previsokog poreznog opterećenja rada i u normalnim uvjetima su
poslovali na rubu. Zatvorenim obrtima i mikro poduzećima treba
bezuvjetna financijska pomoć odmah, posve je nebitno koje će
gradonačelnik i premijer obveze oprostiti ili odgoditi kasnije,
jer će većina obrtnika i mikro poduzeća kojima je stavljen ključ
u bravu 19. ožujka za nekih mjesec dana biti zrela za bankrot. I
obrtnici i sitni poduzetnici su godinama poslušno punili gradske
i državne proračune i sve što su zauzvrat dobili kad im je
onemogućeno daljnje poslovanje bile su odgode plaćanja i pomoć u
vidu isplate minimalnih plaća, ali se i u tom poklanjanju država
osigurala: dat ćemo vam minimalnu plaću za tri mjeseca, ali ni
onim poslodavcima kojima je prihod zbog prisilne obustave rada
nula kuna nećemo oprostiti doprinose. Dapače, nabijen je uvjet da
za svaki mjesec potpore poslodavac mora nakon isteka zadržati
isti broj radnika dvostruko vrijeme bez obzira što se dogodilo. U
suprotnom, dužan je vratiti državi sve što je od države dobio.
Kakva je to mjera za očuvanje radnih mjesta gdje vam razum govori
da to nije pomoć, nego potencijalni štrik oko vrata?
Kad je jučer objavljivao svoje odluke po pitanju pomoći
gospodarstvu premijer Plenković je barem povukao vrhunski PR
potez i usput malo ublažio razočaranje privatnog sektora
slabašnim mjerama. Odluka da se on i svi ministri odreknu plaće
za ožujak se može proglasiti populizmom, ali u ovakvim vremenima
lakše je vjerovati političarima koji su spremni na osobno
odricanje i solidarnost s onima koji – u krajnjoj liniji –
financiraju njihove plaće. Na jučerašnjoj video sjednici Gradskog
vijeća gradonačelnik Mandić nastupio je upravo suprotno.
Propovijedao solidarnost, ali nismo čuli da će kao gradonačelnik
podijeliti muku s ostalima i, recimo, živjeti sljedeća tri
mjeseca na minimalcu. Da je to rekao, sve ostalo što je jučer
izgovorio bilo bi mnogo uvjerljivije. Ovako, on je samo još jedan
političar od velikih riječi.
Otkad je državni stožer Civilne zaštite dokinuo praksu soliranja
županijskih stožera na početku krize u donošenju odluka, ni
župana Jelića ne vidimo mnogo, niti čujemo glasa da je kao
premijer bar na jedan mjesec spreman solidarizirati se s narodom
odricanjem od plaće. Bio je prilično glasan kad je trebalo
naređivati. Dapače, putinovski odlučan u uniformi Civilne zaštite
s njegovim prezimenom na prsima kad je prošli tjedan prijetio
zatvorom liječnicima i prozivao novinare koji mu se iz Ogulina ne
odazivaju na press konferencije. S obzirom da se u međuvremenu
cijela Hrvatska pretvorila u jednu veliku karantenu, moglo bi se
reći da je njegova strogoća imala temelja. Šteta što je kao
mladić u punoj snazi imao pametnijeg posla od oblačenja uniforme
kad se pucalo i branio Karlovac. S više tako odlučnih ljudi u
uniformi rat bi zasigurno prije završio. Nažalost, nije se
dogodilo. Kao što je mudro zborio spomenuti Grunf iz “Alana
Forda”: Za domovinu treba dati sve, čak i život drugih.
