Na uglu Dragojline i Gajeve ulice stoji zdanje u tužnom stanju već desetljećima, napušteno i desetljećima neodržavano
U traženju najslavnijeg/najvažnijeg Karlovčanina muškarca sigurno
bi bilo dosta prijepora, ne samo zbog velike konkurencije nego i
zbog definicije pojma Karlovčanin. Smijemo li kao svoje svojatati
Teslu ili, recimo Ivana Mažuranića koji je u Karlovcu napisao
slavni ep “Smrt Smail-age Čengića”, ali obojica nisu tu rođeni?
Ili, je li uputno kao svoje ubrajati jednog Maksimilijana
Vrhovca, zagrebačkog biskupa i jednog od začetnika Hrvatskog
narodnog preporoda ili, recimo, Milana Lenuzzija, najpoznatijeg
zagrebačkog urbanista s prijelaza 19. u 20. stoljeće, koji su
rođeni Karlovčani, ali su drugdje ostvarili svoja velika životna
postignuća…?
S druge pak strane, što se tiče žena, nema mnogo nedoumica.
Dragojla Jarnević rođena je i umrla u Karlovcu, bila je žena
ispred svog vremena, intelektualka koja je pomicala granice
ustaljenih društvenih normi, mnogi će reći pionirka feminizma,
književnica, istaknuta pripadnica narodnog preporoda, prva
planinarka…Ako bi joj po dosezima mogli približiti bilo koju
drugu Karlovčanku iz bilo kojeg vremena onda bi se usudili reći
da je to Jelica Pavličić- Štefančić. Možda će zvučati malo
bogohulno jer je u pitanju sportašica, a ne intelektualka. Ali,
činjenica je da je Jelica jedina Hrvatica sa svjetskim atletskim
rekordom, ostvarenim u vrijeme kad su atletičarke iz Istočnog
bloka od dopinga izgledale više kao muškarci nego kao žene i da
je taj rekord pod ravnanjem trenera Duje Oreščanina “izgrađen” tu
u malom Karlovcu na stazi uz Koranu. S odmakom vremena će tih
50.98 na 400 m iz 1974. u Sofiji samo dobivati na vrijednosti.
Nažalost danas očito ne vrijedi ništa jer rekorderka Jelica danas
na sramotu Karlovca i Hrvatske živi od bijednih 1100 kuna
mirovine.
Nije ni Dragojli za života bilo lako, njen put emancipacije žena
u društvu bio je popločen neprihvaćanjem i često otvorenim
prijezirom. I u takvim okolnostima Dragojla se uspjela nametnuti.
Jedan od dokaza je i poznata litografija “Muži ilirske dobi” koja
prikazuje čelnike narodnog preporoda gdje su među pedesetak
portreta samo dva ženska: grofice Sidonije Erdödy Rubido i
Dragojle Jarnević. Pa ipak, punu je afirmaciju ova
Karlovčanaka, poput mnogih velikih ljudi, dobila tek poslije
smrti. Tom procesu možemo ubrojiti i netom završeni monumentalni
mural na fasadi zgrade u Naselju Marka Marulića nadahnutih
karlovačkih autora Dalibora Jurasa i Leonarda Lesića. Nastavak je
to pohvalne priče koju je prepoznala i potiče lokalna vlast.
Unijeti šarenilo s pozitivnom porukom u betonsko sivilo uvijek je
hvalevrijedan potez. Ali…
I u ovom slučaju nam se čini kako je Grad Karlovac najbolji u
izvršavanju perifernih, a ne esencijalnih stvari. Naime, davanje
počasti velikoj Karlovčanki u priličnoj je diskrepanciji s
načinom na koji se Grad Karlovac odnosi prema njenoj
ostavštini. Konkretno, prema kući u kojoj je Dragojla
rođena i živjela većinu svog života. Na uglu njene i Gajeve ulice
stoji zdanje u tužnom stanju već desetljećima, napušteno i
desetljećima neodržavano. Privatna je to imovina, ali mogla bi se
kupiti za novac koji Grad Karlovac potroši na spajalice za papir
u godini dana. No, nikome to u Gradu ne pada na pamet. Lakše je
platiti nekom trećem da ocrta mural i pohvaliti se kako Karlovac
drži do svoje povijesti, nego urediti kuću i u njoj spomen sobu
na autentičnoj lokaciji. Tražilo bi truda i novaca, ali koja je
alternativa? Čekati da se sruši?