kolumna tihomira ivke

SIGNALI NAD GRADOM: Most koji razdvaja

Koranski most je lažni simbol stradanja naših sugrađana Srba u Domovinskom ratu.

Bi li Karlovac početkom jeseni 1991. godine pao u ruke
velikosrpskog neprijatelja da 21. rujna 1991. godine uvečer 13
rezervista JNA nije zaustavljeno, razoružano pa postrijeljano na
Koranskom mostu na Rakovcu? Odnosno, je li s 13 mrtvačkih kovčega
iz Karlovca na pobunjeni Kordun poslana dovoljno jaka poruka da
rat nije nogometna utakmica, da se u ratu može izgubiti glava?

Možda. A možda su ubojstva na Korani izazvala kontraefekt. Bi li
Karlovac dva tjedna kasnije 4. listopada izbjegao onako masovno,
brutalno i neselektivno bombardiranje po civilnim ciljevima s
neprijateljskih položaja da ubojstava na mostu nije bilo?

Možda. A možda i ne. Ili da se vratimo još malo unazad, možda bi
13 srpskih rezervista i danas bilo živo da radikalni lokalni
velikosrbi uz pokroviteljstvo JNA nisu iz čista mira usred bijela
dana izrešetali auto policijske patrole iz zasjede na cesti D-1
kod Budačke Rijeke i ubili tri mlada karlovačka policajca 4.
kolovoza 1991. čime je rat na ovom području (ne)službeno počeo?

Možda. A možda bi na dlaku sve bilo isto. O tome što bi bilo kad
bi bilo možemo raspravljati do unedogled i nećemo biti ništa
mudriji.

Ono što ne spada u sferu priloga “možda” i veznika “ako” i “ali”
je činjenica da je Vrhovni sud nakon sramotno dugih dvadeset i
kusur godina suđenja i sedam (!?) sudskih procesa po istom
predmetu rekao svoje: uz sve olakotne okolnosti, na Koranskom
mostu je počinjen zločin i za taj zločin je netko na kraju
odgovarao. Na stranu (opravdani) sentimenti, tu bi sva rasprava
trebala stati.

Tu bi morala, bez obzira na emocije, stati i priča o tome ima li
netko pravo održati komemorativni skup i molitvu na Koranskom
mostu u znak sjećanja na 13 pobijenih rezervista. Hrvatska je
pravna i demokratska država i po tom pitanju ne postoji niti
jedan razlog za eventualnu zabranu skupa koje je pred neki dan
najavilo Srpsko nacionalno vijeće.  

Problem je jedino u tome što SNV očito ne uviđa ili ne želi
uvidjeti da javna komemoracija kakvu najavljuju ima kontekstualni
teret, simboličku težinu. Naime, tog 21. rujna 1991. srpski
rezervisti u kamionu u pratnji tri tenka, u vojnim odorama,
naoružani bombama i kalašnjikovima sa zalijepljenim duplim
šaržerima bojeve municije, nisu išli u Karlovac na večeru u hotel
“Koranu ili na pivo kod “Miloša”.  

Kad su razoružani, morali su i trebali su s mosta otići živi.
Ali, nisu. Sud je zbog toga osudio počinioca, RH je obiteljima
pobijenih isplatila milijune na ime odštete. Pravda je bila
spora, ali je zadovoljena. No, to ne mijenja stav koji Srpsko
narodno vijeće ne zna ili ne želi shvatiti: da većina Karlovčana
grupu koja je tog kobnog dana došla s Korduna doživljava kao
personifikaciju agresije na njihov grad. I teško je shvatiti po
kojoj logici SNV misli da javna komemoracija na mostu pridonosi
zacjeljivanju rana, međusobnog razumijevanja i kolektivnog
pomirenja.

Drugim riječima, Koranski most je lažni simbol stradanja naših
sugrađana Srba u Domovinskom ratu. Karlovačke Srbe ubijale su
granate s Korduna četiri godine. Ne sjećamo se ni parastosa ni
cvijeća u znak sjećanja na njih. A zaslužili su jer su živjeli
dvostruku muku, bojali se da ih ne pogodi nešto od preko, a u
gradu su morali trpjeti prijezir, podozrivost hrvatskih susjeda i
sve ono ružno što dolazi s ratom.

Karlovcu na ponos, kod nas nije kao u Osijeku, Sisku ili Gospiću
bilo “odreda smrti” koji su po popisima nepoćudnih i bogatih
izvlačili Srbe iz stanova da bi ih progutao mrak. Ali,
pojedinačnih ružnih zločinačkih ekscesa je bilo. I Karlovac je
imao svoju obitelj Zec, obitelj Roknić. Na Sajevcu je 5.
listopada 1991. troje pripadnika obitelji, među kojima i
14-godišnju Danijelu Roknić, mučki pobio susjed Željko Gojak u
pratnji nepoznatih pripadnika ZNG-a zbog čega je dobio samo 9
godina zatvora zbog ratnog zločina. Ubijeni su bili civili i nema
normalnog čovjeka u Karlovcu koji misli da je Gojak heroj. Ipak,
kuća Roknićevih na Sajevcu zarasla je u korov, a ispred nje
svakog 5. listopada ni upaljene svijeće ni parastosa ni
komemoracije.  

Mostovi spajaju ljude u prenesenom i doslovnom smislu. Koranski
most zbog slučaja iz rujna 1991. razdvaja. Tako je bilo, tako je
i bojimo se da drugačije ne može biti. Šteta što u Srpskom
narodnom vijeću to ne razumiju.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest