Boljkovca se danas u Karlovcu službene strukture ne sjećaju iz sasvim drugog razloga koji se savršeno uklapa u priču o kultu ličnosti.
U bivšoj Jugoslaviji niste mogli biti dovoljno veliki i važni da
vam se javno obilježava baš svaka obljetnica rođenja i smrti.
Osim ako se ne zovete Tito. I kad je umro, štafeta za njegov
rođendan se nastavila nositi, a da slučajno ne bi netko zaboravio
kad je umro, neki pametnjaković iz Centralnog komiteta se sjetio
da bi bilo dobro da svakog 4. svibnja zatule sirene u 15 sati i 5
minuta.
Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”
kaže da se “sustavno javno, nekritičko hvaljenje i veličanje
jedne osobe kao nepogrješivog političkog vođe koje se očituje u
medijima, na javnim manifestacijama, u brojnim knjigama”, naziva
kultom ličnosti. I svojstven je nedemokratskim društvima kao što
je to Jugoslavija i bila. U demokratskim društvima, tako zvani
očevi nacija, stvaratelji država se ne zaboravljaju, ali sjećanje
na njih održava se decentno, s mjerom i bez pretjerivanja. S tim
u skladu, predsjednici, parlamentarci, državni i lokalni
dužnosnici pale svijeće javno u njihovu čast svakih pet ili
deset, ili 50 godina.
Nažalost, Hrvatska se teško odriče totalitarističkih navika, jer
kao što se do prije 30 godina nekritički, pretjerano i prečesto
među partijcima održavalo sjećanje i mit o Titu, to sad neka
druga partija čini s Tuđmanom. Tuđman je bio prvi predsjednik
samostalne i demokratske Hrvatske po biračkoj volji većine birača
i to je samo po sebi velika stvar, ali ponavljati svake godine u
ovo vrijeme godine kad se obilježava njegova smrt, da bez njega
ne bi bilo Hrvatske, osim prizvuka gluposti ima i prizvuk gajenja
kulta ličnosti. Upaliti svijeću za prvog predsjednika prošle
godine kad je bilo okruglih 20 godina od njegove smrti je red i
nužno odavanje počasti, ali kad lokalni čelnici diljem županije
to čine svake godine, pa i na 21. godišnjicu, e to već malko vuče
na one sirene svake godine za Tita u Jugoslaviji. Princip je
isti, samo ideološki predznak nominalno drugačiji. U ono doba
niste mogli čuti da netko iz partije nešto pisne protiv Tita,
danas pak ne možete čuti iz usta ijednog HDZ-ovca da je Tuđman
nešto napravio krivo ili loše. Kao neka vrsta tabua. Prije se
nije ni smjelo jer se moglo završiti u zatvoru, danas se smije,
ali se iz nekog razloga i dalje nastavlja “javno, nekritičko
hvaljenje i veličanje jedne osobe” baš po definiciji kulta
ličnosti Hrvatske enciklopedije.
U tom folkloru i mentalnom sklopu, kao što se lik i djelo
neupitnog vođe strasno brani, jednako se strasno prezire i
ignorira one koji su dovodili u pitanje ispravnost svih njegovih
poteza. Kako drugačije objasniti činjenicu da gradska vlast nije
osjetila potrebu bilo kakvom simboličnom gestom obilježiti
tijekom 2020. stotu godinu rođenja neupitno najvažnijeg i
najvećeg gradonačelnika Karlovca 20. stoljeća Josipa Boljkovca.
Očito mu nije pomogla biografija slična Tuđmanovoj. I on je
otišao kao mladić u partizane boriti se protiv nacista i njihovih
pomagača ustaša, i on je obnašao niz visokih pozicija u
komunizmu. I on je nastradao u Hrvatskom proljeću i baš kao i
Tuđman zadnjih 20 godina Jugoslavije proživio isključen iz
društvenog života zbog hrvatstva. Obojica se nisu nikad odrekli
Tita u potpunosti bez obzira što ih je obojicu proganjao.
Boljkovac je osnivao HDZ s Tuđmanom, i nakon pobjede HDZ-a,
Tuđman ga je imenovao prvim ministrom unutarnjih poslova RH.
Doduše ima tu po putu i razlika, recimo, dok je Boljkovac
zamišljao i gradio Novi centar Karlovca u kukuruzištima preko
pruge za Rijeku, veliki hotel, sportsku dvoranu, lobirao za
gradnju auto-puta Zagreb – Karlovac, industrijalizirao i
modernizirao ovaj grad, Tuđman je kao general JNA predsjedao
Sportskim društvom “Partizan” u Beogradu.
Zašto se onda gradska vlast ne sjeti Boljkovca ni na stotu
obljetnicu njegova rođenja? Malo naivniji će pomisliti da je to
zbog “mutne” prošlosti Boljkovca za vrijeme i na kraju 2.
svjetskog rata. Naime, Boljkovca se nakon što više nije bio uz
Tuđmana, počelo optuživati da je sudjelovao u zločinima bez
suđenja, Karamarko je u jeku svoje konzervativne revolucije čak
poslao maskirane specijalce da ga uhapse u Vukovoj Gorici kad je
imao 91 godinu. Suđenje je dobro došlo Boljkovcu, jer je skinuo
sumnju sa svog imena pravomoćnom oslobađajućom presudom od svih
optužbi.
Boljkovca se danas u Karlovcu službene strukture ne sjećaju iz
sasvim drugog razloga koji se savršeno uklapa u priču o kultu
ličnosti. Baš da je svojim rukama pobio cijela sela u svibnju
1945. oko Duge Rese, danas bi mu Mandić i ostatak lokalne HDZ-ove
svite obilazio grob i palio svijeće, samo da je do kraja ostao uz
Tuđmana. Bio bi slavljen kao veliki domoljub, heroj, izniman
čovjek, najbolji gradonačelnik ikad, nesebičan i hrabar. Neka bi
ulica u Karlovcu već nosila njegovo ime. No sudbina će htjeti da
se početkom Domovinskog rata počeo razilaziti s Tuđmanom po
pitanju pogleda na to kako bi Hrvatska uz najmanje žrtava mogla
doći do samostalnosti u AVNOJ-evskim granicama. HDZ-ovi jastrebi
su nadvladali umjerenu struju HDZ-a pred rat i nikada nećemo
znati što bi bilo s Hrvatskom da je bilo obrnuto.
Uglavnom, svojeglav i osebujan kakav je bio, Boljkovac je još
jednom postao disident i u percepciji HDZ-ovca vulgaris on je
sada komunjara, ljubitelj Srba, Jugoslaven, ratni zločinac i
mrzitelj svega hrvatskoga. Njegova objektivna postignuća i
zasluge za Karlovac više ne vrijede ništa. Samo zato jer se
usudio misliti drugačije od velikog vođe. Kako tužno, kako
staljinistički.