Dan sjećanja na žrtve holokausta i u Hrvatskoj obilježava se svake godine uz dužni pijetet, protokolarno uredno na gotovo svim razinama s pokojom šabloniziranom prigodnom rečenicom profesionalnih političara o tome kako „se žrtve nijednog bezumlja ne smiju zaboraviti“ ili „kako moramo učiti iz gorkih iskustava povijesti, da se nikad cviše ne ponove u budućnosti“... I sve se svede na kratku novinsku vijest koja potraje do drugog jutra i nekog drugog sjećanja. Ove godine izuzetak, evo ima već deset dana kako u Hrvatskoj odzvanja priča o žrtvama Holokausta iz sasvim konkretnog razloga; sposobnosti srpske diplomacije da na obljetnicu dana oslobađanja logoraša Auschwitza od strane Crvene armije organiziraju u sjedištu UN-a izložbu „Jasenovac – pravo na nezaborav“.

Motivi postavljanja ovakve izložbe srpske diplomacije su, dakako, upitni, činjenica da je izložbu otvorio Ivica Dačić, desna ruka arhitekta genocida na području bivše Jugoslavije Slobodana Miloševića je gotovo groteskna. Nadalje, ova „povijesna lekcija“ dolazi iz države iz koje je pod kolaboracionističkom vlašću Milana Nedića objavljeno da je „judenfrei“ prije Berlina ili Beča. Iako su srbijanski Židovi uglavnom deportirani u logore smrti izvan Srbije, ubijani su i u logoru na Banjici, u neposrednom susjedstvu prestižne beogradske četvrti Dedinje, a u hvatanju Židova sudjelovala je i Nedićeva policija... Aktualne srbijanske vlasti (ništa manje od onih prije), vole prvo mesti u tuđem dvorištu, u to nema sumnje. Ali, je li sve to uopće bitno? Ovaj put su svijetu nametnuli temu koja će Srbiji donijeti još malo pozitivne reklame u stvaranju percepcije da Srbija može biti ovakva ili onakva, ali je njen antifašizam neprijeporan. Upravo suprotno radi hrvatska diplomacija i u slučaju izložbe u UN-u čini fatalnu grešku u koracima; šalje prosvjedna notu o neprihvatljivosti nekih navoda na izložbi koji su predočeni kao fakti. Uz malo tendencioznosti tumačenja (opet podgrijanih uz pomoć sposobnosti srbijanske diplomacije), pred svijetom opet izgledamo kao netko tko želi zataškati mračne dijelove svoje prošlosti. Da je pameti, sami bi organizirali izložbu u UN-u na temu Jasenovca na dan sjećanja na žrtve Holokausta i tako ativno radili na „bildanju“ ugleda u svijetu. Ugled se ne stječe tako da govorimo u svijetu da Srbija nema kredibilitet da govori o Jasenovcu kao što to čini aktualna ministrica vanjskih poslova, to je ponašanje malog djeteta, a ne diplomatska zrelost. Naime, na kraju dana, potpuno je svejedno tko je organizirao izložbu i s kojim motivima; za nas same važno je jesmo li se na ispravan način suočili s vlastitom prošlošću i ograđujemo li se bezuvjetno od zla što su naši preci „u ime Hrvatske“ ili „u ime naroda“ činili.

Sadržaj se nastavlja...

Da bi se približili odgovoru na ova teška pitanja, umjesto argumentacije za ili protiv poslužit ćemo se s dvije ilustracije, jedna je inozemna, a druga tu naša lokalna, karlovačka.

Ilustracija prva. Najmlađi premijer u Europi, kancelar Austrije Sebastian Kurz vodi vjerojatno najdesniju vladu na sjevernoj hemisferi, konzervativnu i netolerantnu prema imigrantima, ali kad na dnevni red dođe koketiranje s nacizmom zauzima stav nulte tolerancije. Naime, nakon što je otkriveno da je jedan od kandidata za državno vijeće iz redova koalicijske Slobodarske stranke u studentskom dobu sudjelovao u radu bratstva koje je koristilo pjesmaricu u kojoj su se mogli pronaći i stihovi „pojačajte plin, vi stari Nijemci, dostići ćete sedam milijuna“, vođa najdesnije europske vlade na Twitteru nedvosmisleno je poručio: „ne smije postojati tolerancija prema antisemitizmu i rasizmu, niti se smije uzdizati nacistička tiranija“.

A sad ovu izjavu usporedimo s izjavama Plenkovića i Kolinde danas, Karamarka jučer, primjerice o urlanju „za dom spremni“ na stadionima ili na pokušaje da se s istom ustaškom parolom pokušava postaviti spomenik u samom Jasenovcu. Kurzov način je odraz državničkog ponašanja, a ovih naših tek protokolarna ispraznost, dodvoravanje polupismenoj glasačkoj publici i politikantstvo s primjesom cinizma, posebno u lakoći izgovaranje trivijalnog poopćavanja kroz popularnu floskulu „osuđujemo svaki totalitarizam“. Kad ste - kao u slučaju Kurza – suočeni s tim da je netko bio u ekipi koja ima pjesmaricu koja se oslanja na naci „postignuća“ onda ne osuđujete Staljina, Pol Pota, Mussolinija, apartheid, Tita ili koga već, već stvari nazivate pravim imenom. To kod nas izostaje, zato smo tako podijeljeni iznutra i zato se na nas izvana gleda s podozrivošću.

Ilustracija druga. Gradonačelnik Mandić ove je godine, kao i njegovi prethodnici prije njega, odao počast žrtvama Holokausta što je postala jedna lijepa tradicija. Ali...Po popisu stanovništva u Karlovcu danas živi samo pet pripadnika židovskog naroda, pa više nema tko brinuti o njihovom bogatom karlovačkom nasljeđu ako to ne činimo mi sami, Hrvati. A što mi Karlovčani činimo u znak sjećanja na zajednicu koju je ustaška vlast doslovno zatukla u 2. svjetskom ratu? Hvalimo li se danas da je Karlovac bio najtolerantniji grad po pitanju naseljavanja Židova krajem 18. stoljeća i da ga je to između ostalog učinilo jakim gospodarskim i kulturnim središtem? Sjećamo li se danas obitelji Reich, Kramer, Reiner, Isidora Grossa i što su sve napravili za naš grad... Uče li nam djeca u školi tko je bio Tibor Heksch, kako je živio za Karlovac i kako su ga samo zbog krivih krvnih zrnaca skratili za glavu? Koliko ulica u Karlovcu nosi imena karlovačkih Židova? Na kraju krajeva, Karlovac se može pohvaliti kuriozumom da je prvo odlikovanje pravednika među narodima koje dodjeljuje država Izrael pripadnicima drugih naroda u Hrvatskoj 1965. dobio upravo rođeni Karlovčanin Pavao Horvat. Hvalimo se time? Ne da se ne hvalimo, priču o hoteljeru koji je u Karlovcu skrivao Židove i švercao ih na teritorij pod vlašću Talijana koji nisu ubijali Židove, jedva da je moguće pronaći, a za tog čovjeka koji je i sam završio u logoru Dachau (i preživio), i u samom Karlovcu čuli su tek rijetki.

Čujemo da je Ministarstvo kulture napokon odvojilo novac za uređenje devastirane mrtvačnice na ulazu na Židovsko groblje. Sjajno, samo zar u jednom gradu kao što je Karlovac u kojem se već dva i pol desetljeća javni novac troši na sve i svašta i zloporabljuje u privatne svrhe, nije bilo mjesta za stavku da se uredi simbol, odnosno rijetki očiti fizički trag postojanja jedne važne zajednice. Sve ove nabrojane sitnice sugeriraju odgovor na gore postavljeno pitanje odnosimo li se na ispravan način prema prošlosti i poznajemo li je uopće. Teško se odlučiti što je gore, svjesno manipulirati prošlošću jer tako utiremo put opasnom revizionizmu ili je ne poznavati jer smo je u tom slučaju – u skladu sa starom izrekom – osuđeni ponavljati.