Znakovitu rečenicu koja otvara mnoga važna pitanja nedavno je izgovorio gradonačelnik Damir Mandić komentirajući slučaj sad već bivše direktorice Turističke zajednice grada Karlovca Tihane Bakarić koja je nakon dugo godina izgubila povjerenje politike. „U gradu Karlovcu, a ne mislim tu na gradsku upravu nego i na privatni sektor, vjerujem da postoji prostor gdje ona danas sutra sa svojim kvalifikacijama može pronaći radno mjesto.“ Gledajući generalno, doista, zašto vječiti rukovoditelji na javnim funkcijama ne bi malo oprobali svoje sposobnosti izvan javnog sektora, daleko od sustava ovog našeg „uhljebistana“, u privatnom sektoru, da osjete čari tržišnog natjecanja i hrvatskog poreznog sustava koje nam je upravo politička elita nametnula, a sama i dalje živi u sigurnosti vlastitog socijalizma, gdje su poslovi doživotni, a primanja zagarantirana bez obzira kako i koliko se radilo?

Gotovo bi zapljeskali na ovom mjestu gradonačelniku, ali postoji „mala“ kvaka u cijeloj priči. Naime, zašto istu poruku nije odaslao smijenjenim direktorima postavljenim po političkoj liniji u gradske tvrtke na čija su mjesta nedavno izabrani novi ljudi? Zašto se i oni ne bi okušali sa svojim referencama i iskustvom u privatnom sektoru, nego će nastaviti raditi u istoj tvrtki na izmišljenom rukovodećem mjestu za tek nešto manju plaću od one direktorske? Kako to drugačije nazvati nego nastavkom trule politike u gradskim tvrtkama gdje korisne radne snage kronično nedostaje, ali se sa svakom smjenom vlasti gomilaju isluženi direktori?

Sadržaj se nastavlja...

S obzirom da nijednom direktoru gradskog poduzeća kojem je istekao mandat u posljednjih godinu dana nije ponovno ukazano povjerenje, nego su izabrani novi ljudi, nameće se logičan zaključak da gradonačelnik Mandić nije bio zadovoljan njihovim radom. Bilo bi logično da je i njima poželio sreću na tržištu. Ali nije iz vrlo konkretnog razloga. Nekim slučajem, u svom ugovoru o radu bivša direktorica Turističke zajednice nije imala uobičajenu klauzulu da može ostati raditi u sustavu ako želi, dočim direktori gradskih poduzeća imaju u svojim ugovorima taj osigurač. Nismo čuli da je gradonačelnik Mandić zauzeo javno stav kako nema nijednog smislenog razloga zašto bi Grad Karlovac kao vlasnik gradskih tvrtki garantirao ugovorom direktorima da mogu ostati na plaći i nakon što im istekne mandat. Niti je rekao da će on tu praksu gomilanja bivših direktora na sigurnim plaćama u gradskim tvrtkama dokinuti. A mogao je, jer je to u njegovoj moći.

S tim na umu, mogao je (i trebao je), u slučaju bivše direktorice Turističke zajednice stati na tome da nije zadovoljan njenim rezultatima i da Karlovcu kao vječito potencijalnoj kontinetalnoj turističkoj meki treba ambiciozniji, agilniji i sposobniji direktor ureda za turizam. Tako bi odaslao nedvosmislenu poruku da mu je na umu prije svega interes grada. U kontekstu gore izrečenog, s porukom kako ne sumnja da će Tihana Bakarić sa svojim kvalifikacijama pronaći radno mjesto u privatnom sektoru, ispao je tek cinični političar s neujednačenim kriterijima.

S druge pak strane, Tihana Bakarić, suočivši se s istovremenom smjenom i otkazom u Turističkoj zajednici, nije reagirala javno ništa bolje iz perspektive građana koji svakodnevno strepe nad svojim poslom i rade za male plaće. Doduše, ona se nije poslužila cinizmom, već patetikom, što na kraju dođe skoro na isto.

Umjesto da se zadržala na obrani vlastitog profesionalnog integriteta i inzistirala na tome da je posao direktorice 15 godina obavljala dobro u okviru resursa i financija na raspolaganju, svoju tužbu za nezakonit otkaz u Turističkoj zajednici lokalnoj javnosti je opravdala među ostalim i sentimentalnim razlozima, da je majka dvoje male djece i da je nezaposlena ostala u nezavidnoj situaciji. Da sad mi budemo malo patetični, koliko je majki s malom djecom - u tih 15 godina dok je uživala podršku političkih struktura kao direktorica s upitnim poslovnim rezultatima - ostalo bez posla u realnom sektoru ne svojom krivnjom već kao posljedicom diskrecijske procjene poslodavca, lošeg stanja u gospodarstvu i općenito naravi tržišnih odnosa? Koliko je majki s malom djecom u isto vrijeme pokušalo dobiti posao preko natječaja u javnim službama, a šanse nisu imale jer se većina poslova u javnim službama ne dobiva ni po referencama ni po sposobnosti, a još manje po socijalnom statusu, nego po tatama, mamama, babama i stričevima, a ponajviše po stranačkim knjižicama.

Pravo je pitanje zašto se Tihana Bakarić u ovom konkretnom slučaju kao i hrpa bivših direktora i isluženih političkih dužnosnika koji se u tišini povuku u solidno plaćenu sinekuru, toliko boje izlaska iz sustava, umjesto da svojim diplomama i bogatim iskustvom pokušaju oplemeniti relani sektor i zaraditi novac na tržištu. Zbog sigurnosti? Zbog neambicioznosti? Zbog svijesti da na tržištu ne vrijede mnogo ili ne vrijede uopće? Zbog straha da neće uspjeti? Koji god odgovor na ponuđena pitanja bio, loša je vijest za Karlovac i hrvatsko društvo u cjelini.