Može novi karlovački gradonačelnik Mandić pakirati razloge promjene imena Trga Josipa Broza Tita u debele slojeve celofana, pravdati ih zahtjevima boračkih organizacija iz Domovinskog rata i da ta stara inicijativa nije razmatrana iz ovih ili onih razloga, ali cijela priča bi se mogla svesti na onu narodnu „vidjela žaba da se konj potkiva, pa i ona podigla nogu“. Da nije bilo aktualne zagrebačke političke trgovine i Bandićevog pristanka da s jednog od najljepših zagrebačkih trgova skine ime čovjeka kojeg je nedavno držao ne reveru u zamjenu da osigura većinu u Skupštini Grada Zagreba, karlovački HDZ bi našao načina da i dalje u ladici drži zahtjev da se ime Josipa Broza Tita skloni iz javnog karlovačkog prostora.

U svom objašnjenju zašto sad i sam podržava preimenovanje trga, Mandić je otkrio nešto tople vode i ustvrdio da je svjestan da o Titu postoje oprečna mišljenja i da razumije traženje uklanjanja jer je Tito „bio na čelu nedemokratskog i jednopartijskog društvenog uređenja koji je kršio mnoga ljudska prava“. Sasvim legitimno mišljenje, ali postoji i druga strana medalje. Hrvatska se na kraju 2. svjetskog rata našla na strani pobjednika nad fašizmom na što smo ponosni i ističemo u preambuli Ustava. Voljeli bi čuti od gradonačelnika pod čijim je vodstvom ta pobjeda izvojevana, tko se usudio othrvati čeličnom Staljinovom zagrljaju, tko je od seljačke zemlje na Balkanu napravio svjetskog igrača u usporedbi s kojom je Hrvatska patuljak u međunarodnim odnosima, pod čijim su vodstvom ostvarivane stope gospodarskog rasta 70-ih godina više nego u Japanu, tko je radnicima garantirao posao do penzije, plaće, odlazak na more svake godine, jeftine stanove, besplatno školovanje i liječenje…? Tko je naposljetku, tu diktaturu koja je bila crna u prvih deset godina poslije 2. svjetskog rata, otpustio do granice da smo ipak živjeli u „najmekšoj“ verziji socijalizma u cijelom svijetu i tko je Ustavom 1974. otvorio vrata samostalnosti jugoslavenskih republika? To što Mandić navodi kao argument nije neistina, ali je vađenje iz konteksta i odbijanje sagledavanja šire slike. Kao što bi vađenje iz konteksta bilo da sad netko za Franju Tuđmana kaže da je on doduše najzaslužniji za uspostavu neovisne Hrvatske, ali pod njim je izvedena pljačka stoljeća zvana privatizacija, stotine tisuća ljudi u njegovom režimu su osiromašene i ostale bez posla, a bogami padale su i glave, i političkim neistomišljenicima i Srbima širom Hrvatske, od Osijeka, preko Siska do Gospića. Dovodi li to u pitanje Tuđmanova povijesna postignuća? Ili da izađemo izvan granica Hrvatske; svi ratni pobjednici 2. svjetskog rata vršili su teške osvete, ali nitko normalan neće Churchilla proglasiti zločincem zbog bombardiranja Dresdena, Trumana zbog (nepotrebnog) bacanja atomske bombe na Nagasaki, De Gaullea jer je zbog kolaboracije s Nijemcima pred streljački vod slao čak i pisce, nitko u Berlinu neće ni taknuti tri monumentalna spomenika Crvenoj armiji, iako su Rusi ubijali i silovali na veliko na svom pohodu kroz Njemačku…Ne samo da pobjednici pišu povijest, nego zbog mentalnog zdravlja nacija nema mjesta relativizaciji strane dobra i strane zla. Tu stvari moraju ostati crno-bijele. I ostaju u zrelim društvima, za razliku od ove naše hajdučije.

Sadržaj se nastavlja...

I kakav god Mandić razlog preimenovanja Trga Josipa Broza Tita smislio, to je prije svega akt uklanjanja simbola antifašističke borbe. Doduše, mogao je gradonačelnik stvar anulirati da ima hrabrosti i volje: I reći: „OK, Josip Broz Tito je kontroverzna osoba koja bude negativne osjećaje kod mnogih, kao što budi i pozitivne kod mnogih. Mijenjamo ime, ali ime će ostati vezano uz antifašizam“. Ne, radije se poslužio metiljavom floskulom da bi on radije nazvao taj trg Trgom žrtava totalitarnih režima što ne znači ništa i zapravo je nova relativizacija u stilu sve je to isto i ustaše i partizani i NDH i komunizam. A nije isto. Kaže još k tomu da se u ovom slučaju, bez obzira na svoje mišljenje priklanja ideji branitelja. Kao da oni vode ovaj grad, a ne on.

Ne treba se čuditi ovoj histeriji uklanjanja iz javnog prostora čovjeka za kojeg je Franjo Tuđman rekao „da je bez dvojbe bio jedan od najvećih državnika razdoblja Europe u vrijeme Drugog svjetskog rata i komunist koji je uvijek ostao Hrvat”. Ovo je samo finale procesa povijesnog revizionizma koji, ne treba ići dalje od Karlovca, traje već četvrt stoljeća. Pa mi smo s popisa ulica skinuli jednu Nadu Dimić, čiji je „krimen“ bio da je iz ideala ustala protiv nepravde i terora, djevojku pogubljenu u Staroj Gradiški 1942. s nenavršenih 19 godina. Narodnog heroja bez ikakve veze s Bleiburgom i kasnijom komunističkom diktaturom. Djevojku koja je u šumi Brezovica bila dio prvog partizanskog odreda 22. lipnja 1941. datuma koji Republika Hrvatska slavi kao državni praznik! Pišemo mi brisanjem časnih imena tako već dugo novu povijest, a ljudi nam se odseljavaju u Irsku koja je u doba Tita za nas bila treći svijet, Rumunjska nas je prestigla, još je samo Bugarska u EU iza nas po kupovnoj moći, socijalne razlike su sve veće, tehnološki zaostajemo za svijetom, radnička djeca si više ne mogu priuštiti fakultet, umirovljenici nam kopaju po kontejnerima…

Dobro je rekla Saša Broz u komentaru na skidanje Titovog imena s trga u Zagrebu. „Djed bi sam skinuo ploču da vidi ovakvu Rvacku“.