Prije nekih pet godina, prilikom rekonstrukcije kanalizacije, odnosno kolektora u Nazorovoj ulici zdrav razum i dio struke usprotivili su se površnom projektu koji je zanemarivao aspekt zaštite prirodne baštine, odnosno spašavanja stoljetnih platana. Na dobronamjerne sugestije da je moguće kompromisno rješenje, odnosno da se projekt izvede, a platane ostanu žive, direktor Vodovoda i kanalizacije Mrzljak i nadležni iz Zelenila nisu obraćali puno pažnje, dok se nisu organizirale građanske straže i doslovno fizički spriječilo ljude s motorkama da prepile orijaško drveće. Odjednom je ono za što su tupili iz Vodovoda i kanalizacije da je nemoguće postalo moguće i danas imamo i kolektor i platane na broju. S obzirom da je gradskim bundžijama gradonačelnik kasnije čak udijelio i gradska priznanja jer su spasili jednu prepoznatljivu karlovačku vizuru, činilo se da je po pitanju brige za javni prostor s jedne strane i kompromisnih rješenja s druge, Grad izvukao pouke, ali avaj. Nažalost, svjedoci smo da Grad na području svoje ingerencije i prema onom čemu je vlasnik, nastavlja selektivno i naopako postupati. Na primjer, kad treba prema lokalnom tajkunu postupiti beskompromisno u cilju da se 150 godina stari močvarni čempres - oko kojeg su čak i prema prirodi prilično neosjetljivi komunisti gradili terasu srušenog hotela „Korana“ da ga sačuvaju – ne smije rušiti, u Gradu zažmire na oba oka. Kad je pametnije biti kompromisan i osigurati da se istovremeno ispoštuje zakonska nepovredivost vlasništva i postupi zdravorazumski, Grad napravi upravo suprotno, kao u slučaju obitelji Dupin neki dan. Obično s istim rezultatom; devastacijom.

Dakako, zakon i načelo da je vlasništvo nepovredivo su na strani Grada kao vlasnika spornog prolaza koji se u zadnja tri desetljeća ne koristi i koji su Dupini pretvorili u malu hortikulturnu oazicu usred asfalta i okruženja tragično oronule Zvijezde tik uz svoju kućicu. I Dupini imaju poneki argument u smislu dokumenta, odnosno dozvola i posjedovnog lista za taj prostor. Treba imati na umu da je „čišćenje“ prolaza poduzeto u svrhu pristupa garažama za koje navodno nema ni građevinskih ni uporabnih dozvola, da su se Dupini brinuli o tome prolazu-vrtu u maniri dobrog gospodara, da je tu njihovu kućica na ćošku Križanićeve i Tomislavove glava obitelji odlučila temeljito obnoviti usred ratnog bombardiranja s Korduna, kad su se mnogi Karlovčani dali petama vjetra u sigurnije slovenske krajeve. Na kraju, da je svako imanje u Zvijezdi uređeno kao ono Dupinovih, naš bi grad bio turistička atrakcija, a ne kulisa za ratne filmove u kojima Karlovac „glumi“ u ratu srušenu Foču. Jer, gotovo kud se okrenuli u Zvijezdi, sve sam krš, trule fasade, hrđavi oluci, šuplji krovovi, USB pločama zabijeni prozori, ruševine. Izgledamo k'o rumunjska provincija, a fantaziramo o Karlovcu kao o kontinentalnoj turističkoj Meki. To je svakako odraz socijalne slike, ali i odsustva bilo kakve smislene strategije po pitanju revitalizacije starog dijela grada. Pogledajmo istini u oči, da nema bogom danih parkova naslijeđenih od pametnijih generacija Karlovčana, naša bi jezgra izgledala otužno. A onda kad netko prkosi toj depresiji, pokaži mu što znači striktna zaštita gradskog vlasništva, sve to treba potaracati u ime zakona. Kakvo zelenilo i ruže, ima da se makadamom sve lijepo uklopi u okolno sivilo. I objasni to dosljednom primjenom ustavne obveze štićenja prava vlasništva, kao što su javno i pojasnili iz Grada bez straha da upadnu u zamku licemjerja. Jer, Grad se toliko puta u posljednjih 25 godina propustio odnositi prema svom vlasništvu u maniri dobrog gospodara, toliko puta davao ga u bescjenje i(li) jednostavno puštao da mu imovina bespovratno propada, bez ideje i volje da ga spasi i revitalizira.

Sadržaj se nastavlja...

Uzmimo da su svi pobrojani argumenti to zapravo nisu, da su tek šuplji sentimenti i pravno skroz ništavni, da je sud rekao svoje i donio pravomoćnu presudu koja omogućava ovrhu Grada da stupi u posjed tog malog komada zemlje, ali je li se presuda morala provesti baš demonstracijom sile, bagerom na ruže? Baš kao i u slučaju platana u Nazorovoj, skloni smo tvrditi da se umjesto „konačnog“ rješenja moglo naći kompromisno rješenje. Naime, tamo je bilo dovoljno mjesta da se osigura prolaz uz susjednu kuću, ukloni čempres, a da se ne takne dio vrta pod prozorima Dupinovih. Zar je zaista veći javni interes na (nekorištenoj) gradskoj površini imati makadam od ruža?