Priča druga. Tipičan primjer kako su povlašteni zarađivali na otetoj društvenoj imovini je Karlovačka pivovara. Čileanski Hrvat Androniko Lukšić dobio je najveći udjel u profitabilnoj tvrtki s gotovo tisuću zaposlenih i s vodećom pozicijom na pivarskom tržištu za pišljivih 22 milijuna maraka jer se Tuđmanu tako htjelo. U osam godina uvezeni čileanski Hrvati uspjeli su okrupniti vlasnički portfelj, kompromitirati poziciju tvrtke na tržištu, smanjiti proizvodnju za trećinu, kao i broj radnika, a profit od prosječnih 40-ak milijuna kuna godišnje nisu ulagali u lokalnu sredinu nego u proširenje svojih posjeda za lukrativni turistički biznis po jadranskoj obali. I kad već nisu bili osobiti manageri, pokazali su se vještim trgovcima. Poljuljanu tvrtku velike tradicije i snažnog potencijala prodali su Heinekenu za stotinjak milijuna eura. Nema sumnje, za obitelj Lukšić Tuđman i njegovi pobočnici moraju biti najveći Hrvati ikad. Heineken nije unazadio proizvodnju, to nikako, tvrtka je stabilna, ali Karlovačka pivovara na Dubovcu se doimlje kao eksteritorijalna jedinica, proizvodni pogon kojem ni uprava više ne stoluje u Karlovcu, odvojena od lokalne društvene zajednice i daje joj mrvice u odnosu na ono što može i što bi bio red. I sad bi trebali skakati od sreće što plaćaju komunalnu naknadu i redovito isplaćuju plaće za 350 radnika? A nemamo tako kratko sjećanje da ne pamtimo da je u društvenom vlasništvu, za direktora Mejaškog, pivovara zapošljavala 1100 radnika, ostvarivala profit, obilato financirala sport i društvena zbivanja u Karlovcu.

Priča treća je zapravo povod navođenja ovih dviju amblematskih privatizacijskih karlovačkih priča iz prošlosti jer je goruće aktualna u ovome trenutku. O Alstomu je, dakako, riječ, i o najavi 229 otkaza u toj drugoj po veličini metalskoj karlovačkoj tvrtki. KIM i pivovara su bile tvrtke koje je bilo umjetnost uništiti i kardinalna je greška bila ne zadržati kontrolni paket dionica u društvenom/državnom vlasništvu jer on ne osigurava samo kontrolu društveno odgovornog poslovanja, već i stalni izvor prihoda. S Alstomom je priča gotovo suprotna, jer je Jugoturbinu - pritisnutu okolnostima u susjedstvu i na globalnoj razini, propašću Jugoslavije i klirinškog tržišta na Istoku, političkih turbulencija na Bliskom istoku – privatizacija spasila od gašenja. Dolazak svjetskog igrača ABB-a, kad se ovdje već mogao osjetiti miris baruta, sačuvao je kadrovsku esenciju i potrebni tehnološki potencijal za novi uzlet.

Sadržaj se nastavlja...

Od 1200 ljudi u „plavuši“ u Mrzlom Polju ostalo je tek 300 radnika, no tvornica se ponovno počela dizati i zapošljavati. Ulazak u novo tisućljeće donio je novu krizu na varljivom energetskom tržištu, nova otpuštanja i novog vlasnika. Lokalni direktori skoro su uništili firmu sklapanjem loših ugovora i novi vlasnik Alstom je brzo po preuzimanju tvrtke htio staviti ključ u bravu u svoj karlovački proizvodni pogon. No pristigli krizni upravitelj Joachim Knospe kojem Grad Karlovac duguje titulu počasnog građanina, svoj zadatak grobara pretvorio u posao reanimacije potencijalno profitabilne firme. Usput rečeno, zavolio je Karlovac, živio je i radio u njemu, disao s gradom, Alstom je u njegovo doba postao izdašni donator društveno/kulturnih zbivanja…Stvorio je dobru atmosferu koju je održao aktualni direktor Vranić, karlovački dečko koji je baš kao i nekad Lujo Mejaški u Pivovari, živio svoju tvornicu i prošao kroz nju dug put od siromašnog studenta strojarstva na VTŠ-u do direktora. Uz sve turbulencije, Alstom je s domaćom upravljačkom strukturom uspio 2011. postati najbolja velika tvrtka u Hrvatskoj s osamstotinjak zaposlenih. No, kao po pravilu, nad najveću tvrtku u jogoturbinskom bazenu se periodički navlače crni oblaci, Alstom grupa u poslovnim problemima potražila je spas u preuzimanju od strane američkog diva General Electrica koji počinje onako kako je počinjao i Alstom kad je došao u Karlovac; racionalizacijom poslovanja i otpuštanjima. Ne podcjenjujući težinu problema radnika koji će biti otpušteni , posebno zlokobno zvuči najava da će GE zapravo u Karlovcu na minimum svesti poslovnu jedinicu Istraživanje i razvoj. Drugim riječima, otpustiti 130 inženjera, karlovačku strojarsku inteligenciju koja u Karlovcu ne može naći posao u struci, a teško će ga naći i u Hrvatskoj što najavljuje egzodus desetina karlovačkih obitelji srednjeg sloja širom EU. I nitko tu više ništa ne može, ni gradska ni državna vlast.

U tri navedena slučaja, baš kao i svim ostalim slučajevima pretvorbe društvenog vlasništva u privatno, sve se obavljalo u istoj državi pod istim zakonima, a pod tako različitim okolnostima i s tako različitim ishodima. Ali, kako god se okrene, sve se na kraju svodi na isto. To je kapitalizam, bez obzira na ljude, znanje, sposobnost i dobre namjere kao u slučaju Alstoma, sve na kraju može završiti masovnim otkazima. Tako to ide, kad političari sve prodaju u ime jednokratnog krpanja proračunskih rupa, kad ne sačuvaju ni kontrolni paket dionica, možemo samo nijemo i nemoćno gledati dva moguća scenarija. Ili vam netko pred očima ljude iz tvrtki izbacuje na ulicu, zatvara pogone i rasprodaje skupo nekretnine koje su im političari jeftino prodali, ili gledamo kako iz oduvijek profitabilnih tvrtki milijuni dobiti odlaze preko granice. Jedan ili drugi scenarij, dođe na isto, u oba slučaja se morate osjećati kao glupan.