Bez obzira što to nije posve tehnički točno, jer ušće Dobre u Kupu ni administrativni ne pripada Karlovcu, a Mrežnica se u Koranu ulijeva u južnom predgrađu, Karlovac je prije svega po toj prirodnoj predispoziciji najprepoznatljiviji kao grad na četiri rijeke. Nije baš za pohvaliti da 437 godina od vremena kad je Karlo II s onodobnim geodetima kolčio konture tvrđave koja je služila obrani od Turaka nismo u međuvremenu uspjeli nametnuti nešto kao veću posebnost od onog što nam je bogom dano.

Zaista, što smo u međuvremenu učinili, odnosno valorizirali od onog što su u međuvremenu vrijednog ljudi stvarali, kako bismo postali prepoznatljiviji izvan vlastitih granica, što stvara drugačiju atmosferu, što pak privlači ljude, i turiste namjernike i one koje žele tu nešto stvarati? Očito premalo, a nije da se nemamo čime pohvaliti. Što primjerice danas ističemo i nudimo drugima iz dana slavne karlovačke prošlosti , vremena kad je Karlovac po mnogočemu bio središte javnog i gospodarskog života Hrvatske? Imamo možda „spomen sobu“ u zgradi gdje je Ivan Mažuranić pisao jedno od najvećih djela hrvatske književnosti „Smrt Smail Age Čengića“? Ili nešto slično u zgradi u Radićevoj gdje je vrijeme provodio istaknuti ilirac grof Janko Drašković i pisao „Dizertaciju“, prvi nacionalni politički program na hrvatskom jeziku, jedan od ključnih političkih spisa 19. stoljeća? Ne samo da toga nema, nego ta zgrada koja je sva sačinjena od jakih, povijesno više i manje bitnih priča za Karlovac o prevažnom tiskaru Prettneru, trgovcu Melchioru Lukšiću, pa i zadnjim vlasnicima iz urarske obitelji Milašinović, zjapi sablasno prazna u prizemlju prema Radićevoj. Napustile su je i Narodne novine, i urari i drugi sitni obrtnici. Tom sablasju tek - da slika nove pustoši zapravo bude potpuna - iza ćoška opire se nekakav Rakhia bar iz kojeg trešte „cajke“. Daleko smo dogurali od Ilirskog društva čitanja, nema što.

Sadržaj se nastavlja...

I s recentnijim stvarima kojima bi se i zbog sebe i zbog onih koji nam dolaze morali pohvaliti i promovirati ne stojimo puno bolje. Primjerice, kolala je dugo ideja o edukativno - izložbenom Centru „Nikola Tesla“, dovedena do faze projekta, a par godina poslije, ruševna rugoba od kućice ispred Gimnazije koja je trebala poslužiti kao fizički nukleus zamišljenog kompleksa i dalje tone u tlo, smanjuje se i trune. Drugi bi platili da se mogu pohvaliti i iskoristiti činjenicu da je svjetski brend Tesla baš kod njih završio srednju školu. Nama nekako ne ide. Ne iskorištavamo ono što je logično, relativno jednostavno i očigledno. Mi volimo izmišljati toplu vodu. Možda je preteška riječ, ali primjer slatkovodnog akvarija slijedi upravo taj princip, odnosno princip gradnje kuće od krova. Kao da od šume ne vidimo drvo, zaboravljamo da ponekad i sitni koraci mogu pozitivno utjecati na unutarnju i vanjsku percepciju grada. Da može okrenuti stvari. Dakako, nikad nije sve potpuno crno. Jedan gotovo banalni i vrlo jeftini zahvat kao što je uređenje Foginovog kupališta najbolji je dokaz da malo zdravog razuma i malo novca mogu donijeti lijepe i velike rezultate. Ostaje pitanje zašto politička volja tako rijetko spaja tu dobitnu kombinaciju.

Na ovu jadikovku natjerao nas je novi potez koji je po dobrom gurnuo susjedni nam grad Dugu Resu u središnje TV informativne emisije i na stranice nacionalnih dnevnika. Živimo u digitalnom dobu i postali smo ovisni o kvaliteti informatičke povezanosti više negoli smo toga svjesni ili smo spremni priznati. U pravi trenutak, politička volja se udružila s pameću partnera, između ostalog i Instituta Ruđer Bošković s prilično senzacionalnim rezultatom; Duga Resa ima najbrži bežični Internet u Europi, odnosno čak tisuću puta brži od ostatka države! Navodno sve to skupa nije koštalo teške milijune, a besplatno je za poduzetnike i institucije, uskoro i za građane u centru grada. Duga Resa nije u sjajnoj situaciji još od propasti Pamučne, zna da više nikad neće biti industrijski grad kakav je bio, da ima proračun koji ne dozvoljava velike investicije ni u proizvodnji ni u turizmu za koji ima dobar potencijal. I onda umjesto praznih floskula, nerealnih megalomanskih ideja, u ovom slučaju Grad Duga Resa nudi praktični mali korak, ali veoma velik u simboličkom smislu s jasnim pravcem definiranim kroz naziv projekta, a možda i novog slogana grada: Duga Resa – Smart City. Sjajno! I ima nešto u tome da puni naslov ovog projekta sadrži sintagmu „točka preokreta u razvoju grada“. Tko je čitao istoimenu knjigu Malcolma Gladwella zna točno o čemu je riječ. Za one koji nisu objašnjenje u jednoj rečenici: u određenom trenutku pametan praktični potez uz s(p)retan splet okolnosti može gubitnika pretvoriti u pobjednika. U Dugoj Resi su shvatili poruku. Karlovac se nije sjetio.

„Grad susreta“ Karlovac, grad četiriju rijeka kao i u vrijeme Karla II, a Duga Resa "Smart City“ s najbržim bežičnim internetom u Europi. Zvuči pomalo frustrirajuće, zar ne?