Ako se od prošlog tjedna stanje već nije promijenilo na još gore, u Radićevoj ulici, bolesnoj bivšoj ljepotici u kojoj je netko zaboravio pružiti prvu pomoć u posljednjih desetak godina, osamnaest poslovnih lokala tamo zjapi prazno s tendencijom daljnjeg odumiranja poslovnih aktivnosti.

18 praznih izloga logična je posljedica jednog procesa koji ima svoju pozadinu i kompleksan je, ali kako god ga se gleda, u puno je momenata usko povezan s političkim (ne)činjenjem u zadnjih četvrt stoljeća.

Sadržaj se nastavlja...

Na činjenicu da su se prije svega ljudi, odnosno njihove navike promijenile, lokalne su vlasti najmanje mogle utjecati. Živi se brže, tehnologija je toliko uznapredovala i promijenila živote da nekima više ni ne treba izaći iz kuće zbog druženja jer su si našli supstitut u virtualnom svijetu Facebooka, ne treba im ni kino jer imaju veliki tanki LED TV, pa skidaju filmove u HD rezoluciji besplatno i gledaju nogomet na tucetu sportskih programa, trgovine rade beskonačno dugo pa i u kasni večernji sat mogu po pivo i grickalice…Svijet se promijenio. Ali…

Postali smo potrošačko društvo više nego ikada, šoping centri su mnogima među nama postali mjesto izlaska i skoro pa smisao postojanja. A Radićeva, ta nekadašnja ulica trgovina i kafića, svejedno rapidno odumire. I ne događa se to samo zato jer su ljudi promijenili navike. Događa se i zato jer je politika svojim odlukama na neki način krivo kanalizirala potrošački potencijal karlovačkih potrošača. Prije svega, slučajnom politikom nakrcavanja velikih trgovačkih centara u vrijedni stambeni gradski prostor. Slučajnom, jer nije to plod neke strategije već inercije. Jednostavno, u velikim proizvodnim firmama dotučenim privatizacijom i nesposobnošću upravljačkih struktura, jedini koji su vidjeli priliku u rušenju tvorničkih kompleksa i podizanju ogromnih „kutija“ s još većim parkiralištima oko sebe su bili trgovački lanci. Oni su tako zamislili i tako bi. Moglo se to strateški riješiti drugačije, odrediti veliki prostor na rubu grada kao što je to planski Zagreb učinio na svom krajnjem zapadnom i istočnom dijelu, da se tamo ne može doći pješice za par minuta, pa bi možda ostalo više „mrvica“ za život starog dijela grada. Ali nije, još tamo od Kauflanda Grad kao da čini sve kako da ubije stari centar.

U Karlovcu su trgovački centri nadohvat ruke i još udovoljavaju želji vozača/potrošača da parkiraju ravno pred izlog. Čine sve da ugode i što više približe šoping kupcu. Grad u Zvijezdi potrošačima-vozačima Radićevu približio nije. Da se razumijemo, Radićeva mora ostati pješačka zona, ali nije jasno zašto je recimo središnji trg, onaj Jelačićev zabranjena zona za automobile. Pa to je napušteni asfaltirani plato kojeg opasavaju ogromne ruševine i dvije crkve - dva svijeta za sebe, javni WC koji ne radi, „drveni“ plac koji ne postoji s fontanom u sredini u kojoj više nema vode. Što to točno štitimo kad ne dopuštamo da tu mrtvu iskoristimo kao parkiralište za potencijalne namjernike u Radićevu i okolne ulice?

Frustrira što se baš ništa - ni neki očajnički potezi – ne poduzima da se Radićeva revitalizira. Doduše, ponekad se čini da preostaje samo nemoćno širiti ruke kad se, recimo, zna da posljednji „bjegunci“ iz Radićeve, Benetton i Sisley nisu otišli zbog visokog najma. „Ujedinjene boje“ Benettona čijim odlaskom će Radićeva dobiti novu nijansu sivila je bio u relativno jeftinom gradskom prostoru, Sisley je bio u vlastitom pa je svejedno stavio ključ u bravu. Trgovački biznis je u Karlovcu bespovratno otišao negdje drugdje. No, treba li se zbog toga baš predati ili možda strateški osmisliti da Radićeva ulica bude ulica „nečega“, kafića, sitnih uslužnih obrta kao što je slučaj sa žilavim Šporčićem? I u to „nešto“ uložiti znanje i novac? Ne bi li gradonačelnik ako mu je stalo, mogao iz prve ruke saznati, primjerice, od vlasnika lokala iznad bivše „Nule“, tamo gdje su nekad bile Narodne novine, kafić, trgovina cipela i još dva sitna lokala, kako to da im se više isplati držati prazne prostore, nego ih iznajmiti pa makar i za režije. To vrijedi i za druge privatne lokale. Vidjeti koja je to računica, promisliti može li Grad subvencionirati njih ili potencijalne iznajmljivače, učiniti nešto konkretno. A ne Radićevu, Karlovčane i samog sebe s vremena na vrijeme zavaravati s nekom novom studijom/planom koji će na kraju poslužiti kao friški alibi za čekanje boljih vremena jer su studije i planovi po defaultu preambiciozni, odnosno preveliko potencijalno opterećenje za prenapregnuti i dozlaboga neambiciozni gradski proračun.