KOLUMNE / SIGNALI NAD GRADOM

Signali nad gradom, kolumna Tihomira Ivke: Karlovac je El Dorado – ali samo za krupni kapital

Signali nad gradom, kolumna Tihomira Ivke: Karlovac je El Dorado –
ali samo za krupni kapital

Više nije slučajnost da u statistici rezultata poduzetnika u 10 najvećih gradova po broju stanovnika - čiji je skraćeni pregled objavila Fina ovih dana – Karlovac pozitivno odskače iznad prosjeka u samo jednoj kategoriji. Već nekoliko godinama Karlovac slovi kao grad kojeg po iznosu neto dobiti poduzetnika obično „šiju“ samo Zagreb i Rovinj, doduše uvjerljivo. Ponekad se tu umiješa netko treći kao Rijeka ove godine, ali Karlovac je uvijek tu negdje, treći ili četvrti po redu. Izvučeno iz konteksta moglo bi se zaključiti da je Karlovac mali El Dorado, mjesto gdje se ostvaruje puno neto dobiti mora biti grad poslovnih prilika, lakog zapošljavanja, dobrih plaća, pune zaposlenosti, mlade radne snage…

Nažalost, u ostalim rubrikama koje odaju ekonomsko/poduzetnički profil grada, Karlovac iznenađujuće kaska za drugim gradovima iz „Top 10“ najvećih gradova, izuzevši jedino deseti hrvatski grad po veličini, Sisak, čija je krupna industrija kolabirala i koji podsjeća na hrvatsku verziju Detroita – iz njega bježe i poduzetnici i radnici. Već prva rubrika, ona o broju stanovnika, govori nešto o slabljenju vitalnosti Karlovca i njegovoj silaznoj putanji od socijalizma naovamo. Karlovac je 80-ih bio peti grad po veličini u Hrvatskoj, danas je deveti. Od deset gradova, iz nekog razloga ima i najmanji udio radno sposobnih u broju stanovnika, tek 66 posto. Karlovac ima i relativno mali broj poduzetnika, 1039, tek 28 na tisuću radno sposobnih građana, što ga svrstava tek na 13. mjesto u Hrvatskoj, od prvih 10 jedino je Sisak gori. I po broju zaposlenih, smo na dnu velikih gradova, tek jedanaesti…

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Šteta što Fina još nije objavila podatke o visini prosječne plaće po gradovima da imamo kompletnu sliku no imamo orijentir iz prošlih godina: u spomenutom Zagrebu i Rovinju gdje je neto dobit poduzetnika najveća, prosječna plaća je u 2014. bila oko 100 eura viša od karlovačkog prosjeka. Nije to strašno. Ali ima prostora da može bolje. Uvijek može bolje.

Očito, nešto se trulo za Karlovac skriva u statistici Fine. Brojevi u ekonomiji se mogu tumačiti ovako ili onako, svjedoci smo tome svaki dan kad ekonomski analitičari o istoj pojavi odnosno podatku donose oprečne ocjene i prognoze. Ali, iz paradoksa da je jedan grad u vrhu neto dobiti poduzetnika, a da kaska za prosjekom u drugim parametrima ekonomske propulzivnosti i prosperiteta, teško je zaključiti bilo što drugo nego da je Karlovac ipak grad pojačanog izrabljivanja. Drugim riječima, kad je neto dobit velika postoji prostor i za veće zapošljavanje i za veće plaće i za veće investicije. U šlampavo sastavljenom priopćenju za javnost Fine stoji da je neto dobit karlovačkih poduzetnika „533,8 milijardi kuna“ iako je naravno riječ o milijunima i čudan zaključak da je najviše ovom rezultatu doprinio PPK s 15,4 milijuna kuna dobiti što je nonsens, no mi znamo tko nosi karlovačko gospodarstvo. Prije svih HS Produkt, Karlovačka pivovara, to jest Heineken te Alstom, odnosno po novom General Electric.

I hvala nebesima što su tu, jer bi bez njih Karlovac bio kao Sisak, a mnoge karlovačke obitelji bi pakirale kofere. Ali, ta nam činjenica ne oduzima pravo da im na osnovu Fininih godišnjih izvješća prigovorimo na škrtosti i uskogrudnosti. Nije samo u pitanju broj zaposlenih pa ni enormni, da ne kažemo bezobrazni disparitet primanja radnika i direktora/vlasnika. U pitanju je i što su se velike karlovačke firme koje u ovom gradu mlate velik novac otuđile od društvene zajednice u kojoj djeluju. Kapitalizam je neumoljiv; neto dobit netko ima puno pravo – dani su nogometa pa da citiramo legendarnog Georgea Besta – na žene i alkohol, a ostalo spiskat', ali pitanje je društvene odgovornosti se bogate firme ne ponašaju kao nedodirljive strane ambasade, kao eksteritorijalne jedinice koje odnose novac u koferima kao diplomati diplomatsku poštu da ih itko smije za to pitati. Sjećamo se vremena kad su poduzeća živjela sa svojim radnicima i sa svojim gradom, kad su gradila stanove, financirale obilato sportske klubove, kulturne manifestacije i bile neka vrst društvene nadgradnje, motor društvenih zbivanja u gradu. Danas bacaju mrvice i mi smo, zajedno s našim političkim vođama pristali na to. Nismo baš sretni, ali smo „kuš“ u strahu da nas ne napuste. Jer nam Sisak signalizira da može i gore. Uvijek može i gore.

Izdvojeno


Reci što misliš!