Svojevremeno su karlovačke su vlasti brončani spomenik žabi akademskog kipara Stjepana Gračana kao poklon Grada Zagreba nevoljko primile i oklijevale dvije godine s njegovim postavljanjem iz sasvim jasnih razloga. Žaba, kao što svi znamo, asocira na 130 godina staru dijagnozu karlovačkog stanja svijesti koju je postavio znameniti Ante Kovačić.

Taj književni prvak hrvatskog realizma s remek-djelom „U registraturi“, proveo je skoro šest godina u Karlovcu kao odvjetnički pripravnik u pisarni Ivana Banjavčića. Tvrdi antiklerikalac, žestoki starčevićanac slobodnog duha koji svoja uvjerenja nije propuštao javno izreći, slabo se uklapao u sredinu gdje su umišljeni lokalni moćnici bili okruženi poslušnim uvlakačima i kimavcima. Svako uzburkavanje močvare bilo je nepoželjno, pa je Kovačić 1884., po odluci karlovačke policije kao opasnost za javni poredak čak i izgnan iz Karlovca. Utjecajni prijatelji ipak su spriječili tu sramotu, no Kovačić se ipak nije propustio osvetiti Karlovcu, objavom dijelova nedovršenog romana „Među žabari“ u glasilu neobičnog naziva „Balkan“ s obzirom na pravašku provenijenciju. U njemu je Kovačić definirao nimalo laskavo društvenu klimu jedne lokalne zajednice. Kako je to učinio, najbolje je na ovom mjestu citirati Karlovčanku Draženku Polović koja je o Kovačiću prije dvije godine objavila sjajan esej, jer se bolji kratki opis teško može smisliti:

Sadržaj se nastavlja...

„Vlast i službenici magistrata beskrupulozni su i ambiciozni karijeristi bez pokrića koji vlastitu nesposobnost i nezajažljivo koristoljublje skrivaju iza preglasne vjere i još glasnijeg domoljublja. Zato su idealne vrijednosti takve zajednice lojalnost, poniznost i mir, a njezini poželjni stanovnici su ljudi bez karaktera i stava, sljedbenici svake ideologije, uvijek spremni na izdaju. Svi ostali spadaju u „sumnjive individue“. Tako su žabari postali univerzalni pojam i simbol malograđana i mediokriteta koji služe samo vlastitim interesima, kukavički se skrivajući iza ideje vjere i patriotizma; iza Očenaša i himne…“

Uf! To što su žabari postali „univerzalni pojam malograđana i mediokriteta koji…“, i nije nešto zbog čega bi trebali osjećati gorčinu nakon 130 godina. Gorčinu osjećamo što je iz ove definicije žabara vidljivo da se malo toga promijenilo u zadnjih 130 godina otkad je Ante Kovačić hodao karlovačkim ulicama.

No dobro, žabarstvo ima tu neugodnu konotaciju s jedne strane, ali nemojmo biti malograđani i mediokriteti, pretvorimo vlastite slabosti i lošu reputaciju u našu prednost. Svi želimo lijepo i bogato živjeti, želimo stvarati nove prilike za zaradu i zapošljavanje, naći nove načine da se ucrtamo na ove ili one karte, kao poslovno, prometno ili turističko središte. Gledajmo na to drugačije, da nije bilo Kovačića, ni taj spomenik žabi ne bi nikad završio u Karlovcu i to, igrom slučaja ili političke odluke, na prestižnom mjestu karlovačke „špice“. A onda bi Karlovac danas imao jednu zanimljivost manje, jedno mjesto manje gdje strani turisti-namjernici (kojih je svako ljeto sve više) vole raditi selfije i stavljati ih na Faceboook ili uobiteljske albume. Spomenika žabi na ovim prostorima, koliko znamo, nema, vjerojatno ih nema mnogo ni u cijeloj Europi. A kao što znamo, rijetkosti i specifičnosti su uvijek na cijeni.

U skladu s tim i upravo suprotno intenciji nasljeđa kojeg nam je ostavio Kovačić, trebali bi raditi na tome da tu našu „žabarsku“ specifičnost prodajemo kao turistički brend. Ne bježati od toga, kad postanemo sposobni šaliti se na svoj račun i na račun našeg mentaliteta, to je već znak da smo se odmakli od Kovačićevih nelaskavih epiteta. Uostalom, karlovačka okolica poznata je po „doslovnom“ žabarenju – pitanje je samo kako to turističko/gastronomski iskoristiti u vrijeme kad je, karikirano, izglednije dobiti manju kaznu za ubojstvo susjeda u prekoračenju nužne obrane, nego da vas uhvate s vrećom žaba tamo negdje oko ilovačkih bajera. No, da načini postoje i da nam kucaju na vrata sugerira i zanimljiv članak iz novina od prije neki dan koji govori o jedinstvenom muzeju žaba – u Splitu. Split i žabe slabo idu zajedno, no igrom slučaja neki je lokalni entuzijast otkupio kolekciju od 507 prepariranih žaba i u Splitu na svoju ruku otvorio muzej. O tome je pisao čak i Daily Mail, a prema TripAdvisoru muzej je jedan od najposjećenijih lokacija u Splitu. U tekstu krivo piše da je to jedini poznati muzej žaba u Europi uz jedan u Švicarskoj s mnogo manje izložaka jer je znano da Lokve imaju lijepo uređeni i opremljeni Muzej žaba, (a i atraktivno tradicionalno natjecanje u žabljem skoku u dalj gdje su upravo Karlovčani često bili slavodobitnici), no to je manje važno. Važno je da splitska administracija nije zainteresirana za taj muzej, i da vlasnik traži sredinu u kojoj bi za takav muzej imali više interesa. Iz svega narečenog, teško je zamisliti bolje mjesto za udomljavanje te kolekcije od Karlovca. No nekako sumnjamo da je itko s odgovornih mjesta u Karlovcu to primijetio, a kamoli se raspitao o čemu je tu riječ.

Karlovac bi htio biti kontinentalna turistička meka. I mogao bi biti. Ima predispozicije, ima i komparativne prednosti kao čvrst temelj, imat će uskoro i akvarij/muzej slatkovodne ribe kao raskošan krov. Ali trebaju mu i noseći zidovi, velik hotel, kamp u gradu, uređenija Zvijezda, trebaju mu i vrata i prozori i ukrasi, zanimljive štukature, sitne specifičnosti. Što više njih, to bolje. Žabe i „žabari“ u toj bi priči trebale imati svoje mjesto.