Karlovačke su vlasti, u sad već podužoj povijesti skloništa za pse, od starta donosile odluke koje nisu bile prvenstveno motivirane onim zbog čega se sklonište uspostavlja, dakle, zbog sanitarnih razloga i zaštite napuštenih životinja. Stekao se jak dojam da je sklonište usputno sredstvo da se nagradi lokalni HSS-ov političar za dobro obavljen posao u postizbornoj operaciji "pad na slapu" Sanje Katić i osiguranje većine HDZ-u u nedemokratskom pripetavanju s teškim vonjem političke korupcije na de facto izgubljenim izborima za Gradsko vijeće.

Da stvar dotjera do "alanfordovske" apsurdnosti, osigurano je činjenicom da je u opisu naziva tvrtke koja je dobila koncesiju za taj posao stajalo "centar za razvoj poljoprivrede i prodaju poljoprivrednih proizvoda", tako da je moglo stajati i "centar za istraživanje ruda i gubljenje vremena", bilo bi jednako udaljeno od core biznisa tvrtke koja drži sklonište za pse. I u kasnijim godinama, nakon eksprimenta u neuvjetnim prostorima u Mostanju zbog čega je protestirala čak i slavna Brigitte Bardot, nije bilo mnogo sreće, nerijetko je sklonište zbog uvjeta i najmanju ruku upitnih metoda, izazivao osude javnosti. S vremenom, stvar je popravila samo upornost volontera, istinskih ljubitelja životinja koji su uspjeli ljude iz centra za razvoj poljoprivrede uvjeriti da im oni nisu neprijatelji već vrlo korisni partneri. No, osnovni prigovor oko funkcioniranja skloništa je bila njegova udaljenost od grada. Do Utinje ima dosta za potegnuti i s autom što je objektivan problem u rješavanju osnovnog problema i misije skloništa; da što manje pasa koji su ostali napušteni iz ovog ili onog razloga bude eutanazirano, odnosno da ih što više nađe novi dom.

Sadržaj se nastavlja...

Ovih je dana gradska vlast imala situaciju čistog, novog početka po pitanju skloništa jer je raspisala natječaj za novog koncesionara kroz čije je uvjete mogla – na osnovu desetgodišnjeg iskustva – ispraviti sve ono krivo postavljeno i loše što je nanosilo štetu psima, zainteresiranoj javnost, a bogme i imidžu Karlovca 21. stoljeća. Kad ono, kao iz nekog lošeg vica, netko se odlučio narugati zdravom razumu i na prigovor da je Utinja bila predaleko od grada, odgovoriti tako da koncesiju da nekome tko ni nema sklonište na području Karlovačke županije, odnosno sklonište je u Pokupskom Cerju, dvostruko je dalje od onog u Utinji!  Ono što dodatno bode u oči je dosadašnja reputacija novog koncesionara. Ne treba imati inspektorske sposobnosti, dovoljno je ukucati u Google; iskače zlostavljanje pasa, loši odnosi s udrugama za zaštitu životinja, otkazivanje ugovora, eutanazija prije roka, fizički sukobi, kaznene prijave...  Kako god bilo, da se htjelo, suspektne tipove se moglo eliminirati iz natječaja strožim uvjetima. Ali nije.

Vlast će se uvijek braniti da je prema zakonu dužna odabrati najpovoljniju ponudu na natječaju, no to je samo proziran izgovor da se problem zbrinjavanja pasa fizički makne što dalje od Karlovca. Ono što je daleko od očiju bit će daleko i od srca, pa će valjda biti i manje medijske buke oko toga.

Ako prođe, prođe. E, pa nije prošlo. Oporbeni vijećnici već su pritisnuli gradsku vlast da ne uvrsti ovu točku na dnevni red, te da poništi natječaj iz gore navedenih razloga. Traže također, sasvim opravdano, da Karlovac pokaže malo senzibilnosti i utvrdi sklonište za pse kao zonu u kojoj neće biti ubijanja pasa. Ne bi bili prvi u Hrvatskoj, takvih azila ima šest i ne koštaju mnogo više od sadašnjih, samo se manje novca slijeva u privatne džepove. Jasno je zašto neka skloništa, a sudionici su i ove priče, ne vode uredne evidencije i trpe optužbe da ubijaju pse prije isteka roka od 60 dana. Po psu se dobije cca 2500 kuna novca poreznih obveznika. Pas košta 20-ak kuna dnevno ako je zdrav, dakle, ako ga ubijete nakon 30 dana, stavili ste skoro 2000 kuna u džep, dakle, šestotinjak više nego nakon 60 dana. A i prije otvarate prostor za nove pse. Evidentno je, uzimajući u obzir ulaganja i sve troškove, to je unosan posao usko vezan uz broj pasa i njihov "vijek trajanja" u skloništu.

U svakom slučaju, gradska vlast mora prestati gledati na sklonište za pse kao puki tehnički problem, odnosno kao još jedan posao na kojem će netko dobro naplatiti ubijanje pasa na kraju 60-dnevne balade. U suprotnom, gradska vlast bi si mogla priskrbiti epitet vlasti koja ne voli životinje. Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude, kaže poslovica. A to, pretpostavljamo, baš i nije poželjan slogan za ulazak u predizbornu trku na skorašnjim izborima za Gradsko vijeće.