U predstavljanju jednog od (ipak) iznenađenja u sastavu Plenkovićeve Vlade, Karlovčanke Nade Murganić, Jutarnji list je prepričao i jednu svježu anegdotu, prepričanu od strane djelatnika njene matične radne kuće Doma za starije i nemoćne „Sveti Antun“. Njoj naime, sad nedavno, kad je već vjerojatno znala da je u užem krugu kandidata za preuzimanje Ministarstva socijalne politike i mladih, nije bilo teško nekoga mijenjati na porti doma, kao što po istim izvorima, u drugim situacijama kao ravnateljica uskače i na druge, niže rangirane poslove kad je to potrebno. Naravno, to sigurno nije nešto što kvalificira gospođu Murganić da bude ministrica, ali se ljudima – zasićenim pozama arogantnih političara na vrhu koji si ni vrata na autu ne znaju sami otvoriti – to lijepo vidi. Doduše, podsjeća malo na onaj populizam još iz Titovog doba, kad su nas šopali informacijama kako je Tito spretan lovac, fotograf, kuhar, kako zna raditi na tokarilici...iako to sadržajno s njegovim umijećem vođenja države na unutarnjem i međunarodnom planu savršeno nije imalo veze. Ali, ta vrsta PR-a je vječna i uvijek pali.

Kako god, Nada Murganić kao socijalni radnik nije padobranac u sustavu u koji dolazi, ima određeno političko iskustvo prikupljeno i u saborskim odborima što se tiče socijalnih pitanja. Nadalje, od svoje prethodnice Bernardice J. teško može biti gora jer spomenuta u svom kratkom mandatu nije napravila ništa vrijedno spomena, osim što se izblamirala s nekoliko afera, i posredno otkrila neke negativne banalnosti o sebi; da joj pismenost nije jača strana, da i ljudi od boga mogu biti ružno grubi (sjetimo se samo izjave „nek' crknu“) i licemjerni kad su u pitanju ovozemaljske, materijalne stvari. Ako je suditi po anegdoti iz Jutarnjeg, barem joj se neće kao Bernardici dogoditi sindrom pokondirene tikve.

Sadržaj se nastavlja...

Poslije objave imena ministara, Nada Murganić je bila prilično enigmatično, da ne kažemo egzotično ime za novinare i širu javnost. Iako saborska zastupnica u zadnje dvije godine, držala se neobično samozatajno za jednu političarku s – kako se pokazalo – ministarskim potencijalom. Dapače, ako se izuzmemo njezin angažman u krugovima koji se dotiču njene struke, Nada Murganić je prilična nepoznanica i u društvenom životu Karlovca.

Kako je onda završila kao ministrica prije donedavno sveprisutnog Damira Jelića, čije se ime od vremena Karamarkovog pohoda na vlast nebrojeno puta spominjalo u kontekstu preuzimanja nekih od ministarstava? O tome je li ovakav epilog Jelićev trijumf (odnosno karlovačkog HDZ-a), debakl ili nešto između, može se samo nagađati. Postoji raširena priča u koju smo skloni povjerovati, da Jelić nikad nije ni imao ozbiljnu namjeru postati ministar ako se to od njega baš ne traži. I da je njegov cilj funkcija župana, po mogućnosti do penzije, neka vrsta političke hladovine iz koje se mogu vući konci moći, a nije se potrebno posebno natezati s tričarijama kao što je napredak s obzirom na maglovitu funkciju županija kao takvih, niti polagati račune građanima na koju je viziju grada zapravo u 10 godina njegove vladavine utrošeno cca dvije milijardi gradskog proračuna. S druge s trane, po sastavu Plenkovićeve Vlade, jasno je da je (gotovo) svatko tko je bio preblizu Karamarku, a onda se nije dovoljno brzo odmaknuo od njega u vrijeme kad je već bio politički mrtav, samo to još nije znao, postao persona non grata u Vladi, bez obzira na rezultate. Najbolji je primjer ministar turizma Kliman koji nije dobio ponovno pvjerenje nakon najbolje turističke sezone u Hrvata u povijesti. O tome nema puno buke ni s lijeva ni s desna jer je sve zasjenila promašena priča sa Hasanbegovićem. Oni s krajnje desnog spektra koji zapravo ne razumiju da posao ministra kulture nije lustracija i obračun s civilnim sektorom, se pjene zbog zaokreta prema centru, ovi s centra i s lijeva su pak spremni oprostiti Plenkoviću u sastavljanju Vlade sve samo zato jer se riješio klerikalnih i ultra desnih elemenata u HDZ-u.

I Jelić kao čovjek od većeg povjerenja Karamarka se našao na strani onih što su obilježeni kao Karamarkovi ljudi. Tako da sad ne znamo je li prije bila kokoš ili jaje u ovom slučaju, je li Jelić bio nezainteresiran za visoke dužnosti ili do njih u novonastaloj konstelaciji u HDZ-u nije mogao doći ni da se na trepavice postavi. Baš kao što ne znamo po kojoj je liniji Nada Murganić ušla u Vladu. Zato jer se vjeruje u njene kompetencije, postoji neka posebna veza s Plenkovićem (ipak je ušla u Sabor početkom 2014. kao zamjena upravo Plenkoviću), ili je njeno ministarsko mjesto plod kompromisa, odnosno racionalne odluke premijera da nagradi (i pacificira), jednu jaku stranačku organizaciju? Kad se bolje promisli, nije ni bitno. Ako sudimo s čisto lokalpatriotskih pozicija, uvijek je nekako gordije da Karlovac ima nekoga u vladi nego da nema nikoga. Bez obzira tko bio na vlasti, i bez obzira što je mogućnost da od toga nešto konkretno profitiramo kao sredina minimalna, jer socijala ne pruža mogućnosti kao ministarstva koja se bave prometom, regionalnim razvojem ili gospodarstvom.