U politički uspavanom gradu poput Karlovca, transferi iole istaknutih članova glavnih političkih stranaka poprimaju obrise tektonskog poremećaja, iako izvan postizbornog vremena kad se formira izvršna vlast vrlo rijetko išta sadržajno znače. Tako se ništa esencijalno neće promijeniti u Karlovcu nakon odlaska dvaju hiperaktivnih vijećnika SDP-a, Marine Novaković Matanić i Nikole Badovinca u HNS. HDZ će i dalje i na jednak način vladati gradom, s ozbiljnim izgledima da tako ostane i nakon lokalnih izbora sljedeće proljeće, bez obzira na sitne rošade u oporbenim redovima motivirane prije svega neispunjenim osobnim ambicijama i procjenom da je pametnije otići dok još imaš određenu političku težinu. Teško je drugačije definirati stvar kad netko izađe iz stranke deset dana prije stranačkih izbora, ne sačekavši ni da vidi hoće li možda pobijediti neka nova, zdravija snaga SDP-a koju bi se dalo pronaći u inflaciji pretendenata na tron u SDP-u. I tu se više ne može govoriti o političkim uvjerenjima, već tajmingu postizanja najviše cijene na (lokalnom) političkom tržištu.

Generalno, s dijelom pojašnjenja razloga napuštanja SDP-a ovog dvojca se nije teško složiti. Nije tajna da se središnjica SDP-a nije pretrgala da izabere i promovira na državnoj razini karlovačkog SDP-ovca s ciljem povećanja izgleda za slanje karlovačkog HDZ-a u oporbu. A nije se ni puno zamarala općom političkom situacijom i stanjem organizacije na ovom terenu…Nisu tajna ni animoziteti između dijela karlovačkog vodstva s ljudima iz vrha stranke; Novaković Matanić je u tom kontekstu sama apostrofirala Milanku Opačić i svoje lobiranje kod Milanovića da ju „makne“ s karlovačkog terena da „imaju mir za rad“, što god to značilo. Iz tih netrpeljivosti rađale su se naivno krive procjene da će se više postići sukobima nego građenjem savezništava, koje, istinabog, povremeno poprimaju odlike poslušništva, ali tako stranke funkcioniraju. U narečenoj realnosti poretka stvari, bosti se s rogatima je kontraproduktivna iracionalnost. Novaković Matanić i Badovinac su mislili drugačije. Nema sumnje, središnjica snosi dobar dio krivice što su stvari u karlovačkom SDP-u takve kakve jesu. I moglo bi se na ovom mjestu mirne duše reći da ovo dvoje mladih lokalnih političara imaju potencijala i svijetlu budućnost da su u javnim istupima zadnjih dana jednom riječju preuzeli dio krivice na sebe. Ali, nisu.

Sadržaj se nastavlja...

To što su im za sve promašaje - slabljenje karlovačkog SDP-a, njegove poraze, njegovo intelektualno srozavanje i njegovu neprivlačnost zadnjih godina da mu pristupe novi pametni ljudi i da u njemu ostanu „stari“ pametni ljudi - krivi svi osim njih samih, nije samo pitanje političke (ne)korektnosti, nego i odraz ljudske slabosti. Nedostajalo je samo da u skladu s tim pripišu sebi sve zasluge za sve dobro što se događalo u karlovačkom SDP-u od kad su oni neki faktori u njemu. Samo, koje dobro? Frustrirani birač ljevice, među koje se svrstava i potpisnik ovih redova, se pita što je to dobro u konstantnom slabljenju ljevice na lokalnoj razini i činjenici da je manje nego ikad izgledno da lijeva opcija pobijedi u Karlovcu i to nakon 10 godina iznimno neambiciozne i klijentelistički nastrojene gradske vlasti HDZ-a. Što je dobro u gledanju karlovačkog HDZ-a kako unatoč unutarnjim tenzijama složno kuću gradi sebi i svojima na korist, kako lokalni vođa na odlasku nesebično priprema svog nasljednika za još jednu pobjedu? U isto vrijeme, karlovački SDP ne samo da nema vođu, nego nije u stanju pola godine prije izbora dogovoriti se oko kandidata koji objektivno ima najviše šanse da pobijedi HDZ-ovog kandidata. Kad se pojavi ozbiljan kandidat, jedna grupacija iz straha da ne izgubi pozicije brže bolje izmisli drugog bez ozbiljnih izgleda, pa druga podmetne trećeg, iz istih razloga. Što god Novaković Matanić i Badovinac tvrdili, i oni su sudjelovali u toj otužnoj priči. Istina je da bi mnogi u karlovačkom SDP-u radije da lijeva opcija izgubi u Karlovcu nego da oni izgube poziciju u stranci, i u stanju su se međusobno utopiti u čaši vode radi toga. I za to je također kriva Milanka Opačić?

U tom kontekstu treba promatrati i lakoću novopečenih članova HNS-a da sami sebi objasne nevraćanje mandata stranci jer „su ga zaslužili“ i u narednih šest mjeseci u vijeću „mogu još puno napraviti“. Imaju puno razumijevanja za sebe same, kakvog nisu imali prije nekog vremena za kolegu u Gradskom vijeću Andrijaševića koji također nije vratio mandat, ali ga za razliku od njih dvoje nije odnio drugoj stranci, već je postao nezavisni vijećnik. I kad Marina Novaković Matanić relativizira moralni aspekt svog čina riječima „možda nije najmoralnija stvar“, promašuje bit. Zadržavanje mandata u ovom slučaju (baš kao i u Andrijaševićevom), suštinski ne mijenja odnos snaga u Gradskom vijeću, odnosno šteta je gotovo nepostojeća pa je onda pitanje stupnja moralnosti ovdje gotovo irelevantno. Relevantno je pitanje stupnja licemjerja.