Edison je opet naš, to jest gradski. Ju-hu! Ali, zamalo. Nakon što smo na ovom mjestu u ljeto prognozirali točan scenarij da se na prvu javnu dražbu za ovu vrijednu, ali sadržajno davno propalu i fizički devastiranu građevinu, neće javiti nitko i da bi ga najesen Grad Karlovac mogao na drugoj dražbi dobiti za cijenu trosobnog stana na elitnoj zagrebačkoj ili splitskoj adresi , nemamo posebnog razloga za entuzijazam. I taj je pesimizam nažalost empirijski lako argumentirati kroz slučajeve drugih velikih zgrada u starom dijelu grada kojima je raspolagao ili raspolaže Grad Karlovac.

Najdrastičniji primjer je svakako Oružana na Trgu bana Josipa Jelačića na dvjesta metara zračne linije od Magistrata, koja je od gomile najava svijetle budućnosti i gomile potrošenih javnih novaca za planove i projekte koji nikad nisu ostvareni , završila opasana visokom tarabom jer je postala opasnost za prolaznike. Vlasti Grada Karlovca nisu se proslavile ni sa zgradom Hrvatskog doma u čijoj unutrašnjosti, u svojoj urušenosti i dalje čami jedna od najboljih koncertnih dvorana u Hrvatskoj. Obnovljen je tek dio pozornice velike dvorane, Mala scena, i to s dozom nerazumljivog autizma da je taj prostor tražio bitna dorađivanja kako bi koliko toliko bio priveden svrsi koju tamo pokušava izgurati karlovačka urbana nevladina scena. I kad se Grad baci u prodaju tako velikih objekata jer političari na vlasti nemaju ideje što bi s tim, pa onda ni strasti da unatoč objektivnim financijskim limitima udahnu nov život starim zgradama, to se uglavnom izvodi na skoro neshvatljivo šlampav način, bez „osigurača“. Tako je prodaja vojarne između pravoslavne crkve i đačkog doma Karlovačkoj banci izgledala kao dobar posao, ali ne zadugo. Gradske su vlasti 2007. godine banku očito kod prodaje ugovorom zaboravile obavezati uobičajenom klauzulom da u određenom roku imaju obvezu nešto učiniti s tom zgradom, jer je ona skoro deset godina kasnije u ruševnijem stanju negoli je bila u vrijeme prodaje. A i tad je bila ruševina. U toj nisci neuspjeha i promašaja kao svjetionik svijetli jedino prodaja i rekonstrukcija „Žitne kuće“ s kojom bi također bilo veliko pitanje kako bi završila da kupac, karlovački tajkun Hanžel nije iskazao neposluh naspram krutosti zahtjeva karlovačkih konzervatora.

Sadržaj se nastavlja...

Zašto bi onda imali vjerovati da je kupovina kina Edison, odnosno njegovo vraćanje „kući“ išta osim zgodno tempiranog predizbornog trika? Kao što je na ovom mjestu već napisano, u lokalnoj predizbornoj kampanji bilo bi ridikulozno po stoti put najavljivati vječitu karlovačku fatamorganu – bazen (prije su ga, karikirano, dobile slatkovodne ribe nego ljudi zahvaljujući EU parama), priča o obnovi Zvijezde postala je floskula koja nikako da se makne od periodičkog bacanja pijeska u oči naručivanjem studija iza kojih se konkretni potezi kriju samo dok izbori ne prođu.

„Edison“ se vidi kao relativno svježa i nepohabana predizborna storija koja bi kasnije lako mogla biti bačena u zaborav i stavljena na čekanje neograničenog vijeka trajanja. Izbori će proći, obećanja će se zaboraviti i nikom ništa. Nikom ništa se nije dogodilo ni prilikom sad već davnog prevođenja Edisona iz društvenog u privatno vlasništvo, a riječ je bila o jednoj od suspektnijih karlovačkih privatizacijskih priča. Tko bi za zlo onda uzeo tamo neko benigno predizborno obećanje? U toj konstelaciji stvari, 1,8 milijuna kuna našeg novca potrošenog na jednu potencijalno atraktivnu predizbornu priču izgleda kao dobro i pametno ulaganje.

Ako pokušamo zatomiti krajnji pesimizam i skepticizam utemeljen u empiriji , i zamislimo da Grad i njegovi čelnici stvarno imaju iskrenu namjeru da zgradu koja je namjenski građena da bude kino dvorana, privedu nekoj svrsi, opet se uhvatimo da smo u zoni nepoznanica. Prvo, neobično je da Grad ide u kupovinu nečeg, a da prije toga javnosti konkretno ne objasni zašto to čini, ima li neku ideju o tome što bi Edison u 21. stoljeću trebao biti. Dobro, te se priče vjerojatno čuvaju za predizborno vrijeme lokalnih izbora 2017. godine, ali onda se opet vrtimo u zatvorenom krugu s obzirom da predizborna obećanja za ozbiljno ne uzimaju ni oni koji ih izgovaraju niti oni koji ih slušaju.

Drugo, postoji i objektivna poteškoća s „Edisonom“. Ta je zgrada danas objektivno prevelika za Karlovac da bude kino s jednom dvoranom, premala i neadekvatna da se pretvori u kompleks s više manjih dvorana. Nadalje, davno je prošao vlak Ministarstva kulture, odnosno namjera da se (p)održe klasična i art kina kao svojevrsni dio kulturne baštine obilatim financiranjem projekata njihove zvukovno/slikovne modernizacije, odnosno digitalizacije. S druge strane, Karlovcu na sramotu i dalje stoji činjenica velika k'o „zeleni“ neboder da kina u pravom smislu te riječi mi nemamo. I bez obzira što će obnova Edisona u ovakvom stanju iziskivati višestruka sredstva od „bagatele“ za koju je zgrada kupljena, Grad bi morao prvo na pameti morao imati da tamo u ovom ili onom opsegu ili obliku uredi modernu kino dvoranu. No, nažalost hoće li to tako biti, Karlovčani ne znaju. Bojimo se da ne znaju ni u gradskoj upravi. A kad ne znaju, znamo kako to završava. U visokoj daščanoj ogradi.