Teslinih spomenika ima svuda u svijetu, od Azerbejdžana do New Yorka i slapova Nijagare. Dakako, najviše spomenika i spomena drugih vrsta ponajviše u dvije države koje ga svojataju kao svoga – u Srbiji i u Hrvatskoj. Hrvati to čine jer je čovjek kojeg se zvalo ocem 20. stoljeća rođen i kao osoba formiran u Hrvatskoj, a Srbi zato jer krv nije voda. On sam je pak bio iznad naših čarki i geografsko-nacionalnih podjela što se može sabiti u njegovu slavnu „da se ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom“, iako bi se - da može vidjeti što se sve događalo na ovim prostorima nakon njega – danas vjerojatno ugrizao za jezik i prije rekao da se srami i jednog i drugog. O Srbiji nećemo, neka metu u vlastitom dvorištu, ali da dio Hrvatske i dalje nije načistu s jednim od najvećih svjetskih znanstvenika iz iracionalnog razloga njegova porijekla, teško je poreći.

Ovih je dana u Jutarnjem objavljena sjajna priča o odnosu Tesle i njegovog rodnog kraja kroz prizmu spomenika dignutog u zrak početkom ratne 1992. godine. Iz tadašnje perspektive nije bilo strašno usred Gospića dignuti u zrak „nepoćudni“ brončani kip Tesli, dizali su Gospićani i svoje žive sugrađane-sunarodnjake u zrak dugo nakon rata koji nisu htjeli šutjeti o ubojstvima srpskih civila, kao u slučaju Milana Levara. Pa nikom ništa. Ali, rat je davno prošao, a Gospić i dalje nije siguran što bi i kud bi s Teslom.

Sadržaj se nastavlja...

Krhotine spomenika spasio je nakon rušenja jedan riječki član Umjetničke bojne, a HDZ-ov ministar kulture Biškupić kojem je do kulture zaista i bilo stalo, potrošio je puno truda i proračunskog novca da se izradi brončana kopija u Ljevaonici umjetnina Akademiji likovnih umjetnosti. Kip je dovršen 2006. i 14 godina kasnije i dalje čami u Ljevaonici. U Gospiću se mijenjaju vlasti, jedan desnija od druge i deklarativno su sve za povratak Tesle u njegov rodni kraj. Ali kao, uvijek uskrsnu problemi tehničke prirode, odjednom su važne i urbanistički uzusi, pitanja procedure, a istina je bolna i samo jedna: na stranu to što je Tesla jedan od najvećih znanstvenika u ljudskoj povijesti, iracionalni nacionalistički kompleks je jači. Da je Tesla Hrvat, a ne sin pravoslavnog popa, nikad ne bi bio miniran. A i da je spomenik kojim slučajem nastradao u ratu, ne bi 14 godina obnovljen čekao u nekom hangaru, nego bi već 14 godina sjao na gospićkom središnjem trgu. Žalosno, ali istinito.

Kad Gospić neće Teslu, ima tko ga hoće. Riječki kulturnjaci, otpočetka uključeni u spas i obnovu spomenika dosjetili su se da bi se Tesla dobro uklopio u ovogodišnju priču Rijeke kao Europske prijestolnice kulture. Odgovor iz Ministarstva kulture se čeka.

I tu dolazimo do Karlovca koji ima sve manje problema s Teslom. Sjećamo se peticije karlovačkih intelektualaca iz 2016. godine, bivših maturanata Gimnazije, da se povodom 250. godišnjice škole i 160 godina Teslinog rođenja Gimnazija u kojoj je maturirao nazove po njemu. Gradska vlast se oglušila na prijedlog, ali već godinu kasnije je najavila projekt Doma Nikole Tesle, veliki građevinski zahvat uz zgradu Gimnazije koji će rezultirati multifunkcionalnim interijerom i konceptualno spojiti Teslin život i njegove izume s naglaskom na to koliko je karlovačka epizoda bila važna za njegovo formiranje kao znanstvenika. Projekt je ambiciozan i inovativan, u to nema sumnje, i šteta što uključenima nije palo na pamet da iskoriste gospićko odlučno „možda“. Ako je logično da Rijeka udomaći 4 metra visoki spomenik, vrijedno djelo kipara Frana Kršinića, za projekt Europske prijestolnice kulture, još je logičnije da se barem na neko vrijeme nastani u Karlovcu uz novi Dom Nikole Tesle. Vrijedi pokušati, zamolba Ministarstvu kulture ne košta ništa.