Objavljujući na video sjednici Gradskog vijeća mjere za pomoć karlovačkom gospodarstvu i građanima gradonačelnik je zvučao većinu vremena poput Grunfa iz „Alana Forda“. Kao što je Grunf izbacivao svoje samorazumljive i istovremeno besmislene parole i „mudrosti“ tipa „tko hoda, ne trči“ ili „tko izgubi dobitak dobije gubitak“, u sličnom stilu gospodin Mandić obećao je karlovačkim roditeljima da neće platiti vrtić ako ga im ga djeca ne koriste, ugostiteljima koji su prisilno stavili ključ u bravu zbog korona virusa da ne moraju plaćati gradu terase koje nemaju i da ne moraju plaćati gradsku trošarinu na promet pića kojeg ionako nema jer je promet, naime, nula. Ni poduzetnici i obrtnici u gradskim prostorima (koji su u manjini i plaćaju u pravilu mnogo niži najam nego poduzetnici u najmu u privatnim lokalima) ne moraju plaćati najam, ali iznajmljeni prostor ni ne koriste. Htio je velikodušno rasteretiti karlovačko gospodarstvo i plaćanja spomeničke rente od ciglih 80-ak kuna mjesečno, ali eto, o tome se odlučuje na državnoj razini, pa ništa. Šteta, to bi sve koji su morali zatvoriti firme i obrte po naredbi vlasti zacijelo spasilo od propasti.

Dakako, svaka je pomoć dobrodošla, ali to su alibi odluke zanemarive vrijednosti koje pokazuju da gradska vlast ne razumije dubinu problema. Naime, većina 19. ožujka zatvorenih malih obrta i mikro poduzeća poslije 1. travnja će imati nula kuna na računu, jer nakon godina porezne presije, parafiskalnih nameta i previsokog poreznog opterećenja rada i u normalnim uvjetima su poslovali na rubu. Zatvorenim obrtima i mikro poduzećima treba bezuvjetna financijska pomoć odmah, posve je nebitno koje će gradonačelnik i premijer obveze oprostiti ili odgoditi kasnije, jer će većina obrtnika i mikro poduzeća kojima je stavljen ključ u bravu 19. ožujka za nekih mjesec dana biti zrela za bankrot. I obrtnici i sitni poduzetnici su godinama poslušno punili gradske i državne proračune i sve što su zauzvrat dobili kad im je onemogućeno daljnje poslovanje bile su odgode plaćanja i pomoć u vidu isplate minimalnih plaća, ali se i u tom poklanjanju država osigurala: dat ćemo vam minimalnu plaću za tri mjeseca, ali ni onim poslodavcima kojima je prihod zbog prisilne obustave rada nula kuna nećemo oprostiti doprinose. Dapače, nabijen je uvjet da za svaki mjesec potpore poslodavac mora nakon isteka zadržati isti broj radnika dvostruko vrijeme bez obzira što se dogodilo. U suprotnom, dužan je vratiti državi sve što je od države dobio. Kakva je to mjera za očuvanje radnih mjesta gdje vam razum govori da to nije pomoć, nego potencijalni štrik oko vrata?

Sadržaj se nastavlja...

Kad je jučer objavljivao svoje odluke po pitanju pomoći gospodarstvu premijer Plenković je barem povukao vrhunski PR potez i usput malo ublažio razočaranje privatnog sektora slabašnim mjerama. Odluka da se on i svi ministri odreknu plaće za ožujak se može proglasiti populizmom, ali u ovakvim vremenima lakše je vjerovati političarima koji su spremni na osobno odricanje i solidarnost s onima koji – u krajnjoj liniji – financiraju njihove plaće. Na jučerašnjoj video sjednici Gradskog vijeća gradonačelnik Mandić nastupio je upravo suprotno. Propovijedao solidarnost, ali nismo čuli da će kao gradonačelnik podijeliti muku s ostalima i, recimo, živjeti sljedeća tri mjeseca na minimalcu. Da je to rekao, sve ostalo što je jučer izgovorio bilo bi mnogo uvjerljivije. Ovako, on je samo još jedan političar od velikih riječi.

Otkad je državni stožer Civilne zaštite dokinuo praksu soliranja županijskih stožera na početku krize u donošenju odluka, ni župana Jelića ne vidimo mnogo, niti čujemo glasa da je kao premijer bar na jedan mjesec spreman solidarizirati se s narodom odricanjem od plaće. Bio je prilično glasan kad je trebalo naređivati. Dapače, putinovski odlučan u uniformi Civilne zaštite s njegovim prezimenom na prsima kad je prošli tjedan prijetio zatvorom liječnicima i prozivao novinare koji mu se iz Ogulina ne odazivaju na press konferencije. S obzirom da se u međuvremenu cijela Hrvatska pretvorila u jednu veliku karantenu, moglo bi se reći da je njegova strogoća imala temelja. Šteta što je kao mladić u punoj snazi imao pametnijeg posla od oblačenja uniforme kad se pucalo i branio Karlovac. S više tako odlučnih ljudi u uniformi rat bi zasigurno prije završio. Nažalost, nije se dogodilo. Kao što je mudro zborio spomenuti Grunf iz „Alana Forda“: Za domovinu treba dati sve, čak i život drugih.