U moru loših vijesti i sumornoj perspektivi, ima za ovaj naš kraj i sreća u nesreći.

Nakon što je prekjučer objavljena druga, dorađena verzija Mjera za očuvanje radnih mjesta, ostaje nejasno zašto je prije desetak dana Vlada uopće objavljivala onu prvu mjeru koja nije bila pomoć već mačak u vreći. Zbog te škrtosti, niza otvorenih pitanja, nedorečenosti, sakrivenih rizika od totalne propasti, novih obveza za poduzetnike koji su preko noći pali na nula kuna prometa, oko sedam tisuća radnika se već našlo na burzi. Dorađene mjere koje uključuju pristojnu mjesečnu naknadu za radnike koji ne rade ili im je smanjen opseg posla, ne odgodu već oprost doprinosa i plaćanje PDV-a po naplati posla, to je već konkretna pomoć koja će većinu poslodavaca odagnati od misli da ugase svoje obrte i firme u naredna tri mjeseca. Sve što je Vlada po novom ugradila u svoje mjere udruge poslodavaca, oporba, ekonomski stručnjaci predlagali su i nakon uvođenja rigoroznih restrikcija 19. ožujka, ali Vlada je očite činjenice iz nekog razloga shvatila i prihvatila tek deset dana kasnije. Kasno, ali ne i prekasno. 

Što se tiče lokalne razine, nakon prvih mjera, zasad muk inače grlatih lokalnih vlastodržaca. Na ovom smo mjestu prošli tjedan prilično cinično popratili gradske mjere olakšanja obrtnicima i sitnim gospodarstvenicima jer je uglavnom (osim pozamašne komunalne naknade), riječ o olakšicama simbolične vrijednosti i samorazumljivim oslobađanjima od obveza plaćanja. Valjda je normalno ne plaćati terasu ako je ugostiteljski objekt zatvoren i ne plaćati najam Gradu za prostor ako frizeraj u njemu ili nešto slično ne radi. S druge strane, kad se bolje razmisli, lokalna vlast ni nema na raspolaganju izbor instrumenata i novca za konkretniju pomoć privatnom sektoru. Iluzorno je očekivati da će na račune korona krizom pogođene poduzetnike uplaćivati financijsku pomoć kao što su godinama poduzetnici državi i Gradu uplaćivali poreze, trošarine, naknade, rente, članarine strukovnim niškoristi udruženjima i druge razne parafiskalne namete. Ali, kad je već tako, onda se od vlasti očekuje da shvati ozbiljnost trenutka, da percipira činjenicu da se u svijetu perspektiva ove situacije više ne uspoređuje s krizom iz 2008. već s Velikom depresijom iz 30-ih godina kad su ljudi gladni umirali na cesti. Shvaćanje te situacije uključivalo bi prije svega solidarnost, svijest da u (barem) sljedeća tri mjeseca stegnuti remen moraju svi, a javni sektor posebice. Duga Resa, objavljujući svoj set samorazumljivih „alanfordovskih“ mjera da se ne plaća ono što se i ne koristi, je to i napravila. Skidajući 15 posto plaće rukovodećim kadrovima u Gradu i gradskim poduzećima, a ostalim zaposlenicima 10 posto, na simboličan je način odaslala poruku da razumije u kojoj se situaciji nalaze oni koji tu vlast financiraju. Ostaje nejasno zašto izostaje akcija te vrste na karlovačkoj gradskoj razini i posebice na razini Karlovačke županije, tog ležećeg policajca između države i gradova upitne korisnosti. Župan Jelić je odricanjem od jedne plaće već pokazao da se drži biblijske izreke „dobro ime je bolje od velikog bogatstva“. Lijepa je to osobna gesta, sjajan je to primjer drugima. Ali, i gradonačelnik i on imaju mandat da uz osobne odluke donose odluke i za druge. Smanjivanje plaće nikad nije popularna mjera, ali je bolja od spominjanih otpuštanja za koja mislimo da u ovom trenutku nisu pametna ideja čak ni u prenapučenom birokratskom aparatu. Virus nas je natjerao na svojevrsnu  hibernaciju u kojoj je nužno odricanje svih. Kad ako ne sad? 

Sadržaj se nastavlja...

U moru loših vijesti i sumornoj perspektivi, ima za ovaj naš kraj i sreća u nesreći. Već desetljećima tepamo si kako imamo superiorne komparativne prednosti da se pretvorimo u kontinentalnu turističku meku. Po statistici koja zna biti zbroj točnih brojeva s netočnim rezultatom, mi to i jesmo jer imamo najveći broj noćenja na kontinentu. Ali, riječ je o svojevrsnom kićenju tuđim perjem jer je gro tih noćenja ostvareno na južnom rubu županije u kampu Grabovac i nije posljedica smislene turističke politike, nego datost iz starih vremena i neposredne blizine Plitvičkih jezera.

Gledano kroz prizmu gospodarske paralize korona virusom, danas možemo biti sretni što smo i dalje relativno neuspješni u pretvaranju svojih neupitnih turističkih predispozicija u novac. Naime, prema statistici HGK Županijske komore Karlovac, vidljivo je da je struktura Karlovačke županije najjača u sektorima koji su zasad najmanje pogođeni krizom. U ukupnom prihodu ostvarenom u Karlovačkoj županiji čak 58 posto otpada na primarne i sekundarne djelatnosti, odnosno prerađivačku industriju. Taj podatak dobiva na vrijednosti kad se zna da je udio prerađivačke industrije na razini Hrvatske 26 posto. Slijedi trgovina na malo i veliko koja se u ovoj krizi također relativno dobro drži. Pružanje smještaja i ostale turističke djelatnosti su tek na 2 posto, tako da gospodarstvo na ovom području možda neće proći tako loše. Piva, pištolja i kobasica iz Karlovačke pivovare, HS-a i PPK-a svijet će i u apokalipsi trebati.