Na uglu Dragojline i Gajeve ulice stoji zdanje u tužnom stanju već desetljećima, napušteno i desetljećima neodržavano

U traženju najslavnijeg/najvažnijeg Karlovčanina muškarca sigurno bi bilo dosta prijepora, ne samo zbog velike konkurencije nego i zbog definicije pojma Karlovčanin. Smijemo li kao svoje svojatati Teslu ili, recimo Ivana Mažuranića koji je u Karlovcu napisao slavni ep „Smrt Smail-age Čengića“, ali obojica nisu tu rođeni? Ili, je li uputno kao svoje ubrajati jednog Maksimilijana Vrhovca, zagrebačkog biskupa i jednog od začetnika Hrvatskog narodnog preporoda ili, recimo, Milana Lenuzzija, najpoznatijeg zagrebačkog urbanista s prijelaza 19. u 20. stoljeće, koji su rođeni Karlovčani, ali su drugdje ostvarili svoja velika životna postignuća…? 

S druge pak strane, što se tiče žena, nema mnogo nedoumica. Dragojla Jarnević rođena je i umrla u Karlovcu, bila je žena ispred svog vremena, intelektualka koja je pomicala granice ustaljenih društvenih normi, mnogi će reći pionirka feminizma, književnica, istaknuta pripadnica narodnog preporoda, prva planinarka…Ako bi joj po dosezima mogli približiti bilo koju drugu Karlovčanku iz bilo kojeg vremena onda bi se usudili reći da je to Jelica Pavličić- Štefančić. Možda će zvučati malo bogohulno jer je u pitanju sportašica, a ne intelektualka. Ali, činjenica je da je Jelica jedina Hrvatica sa svjetskim atletskim rekordom, ostvarenim u vrijeme kad su atletičarke iz Istočnog bloka od dopinga izgledale više kao muškarci nego kao žene i da je taj rekord pod ravnanjem trenera Duje Oreščanina „izgrađen“ tu u malom Karlovcu na stazi uz Koranu. S odmakom vremena će tih 50.98 na 400 m iz 1974. u Sofiji samo dobivati na vrijednosti. Nažalost danas očito ne vrijedi ništa jer rekorderka Jelica danas na sramotu Karlovca i Hrvatske živi od bijednih 1100 kuna mirovine. 
     
Nije ni Dragojli za života bilo lako, njen put emancipacije žena u društvu bio je popločen neprihvaćanjem i često otvorenim prijezirom. I u takvim okolnostima Dragojla se uspjela nametnuti. Jedan od dokaza je i poznata litografija „Muži ilirske dobi“ koja prikazuje čelnike narodnog preporoda gdje su među pedesetak portreta samo dva ženska: grofice Sidonije Erdödy Rubido i Dragojle Jarnević.  Pa ipak, punu je afirmaciju ova Karlovčanaka, poput mnogih velikih ljudi, dobila tek poslije smrti. Tom procesu možemo ubrojiti i netom završeni monumentalni mural na fasadi zgrade u Naselju Marka Marulića nadahnutih karlovačkih autora Dalibora Jurasa i Leonarda Lesića. Nastavak je to pohvalne priče koju je prepoznala i potiče lokalna vlast. Unijeti šarenilo s pozitivnom porukom u betonsko sivilo uvijek je hvalevrijedan potez. Ali…

Sadržaj se nastavlja...

I u ovom slučaju nam se čini kako je Grad Karlovac najbolji u izvršavanju perifernih, a ne esencijalnih stvari. Naime, davanje počasti velikoj Karlovčanki u priličnoj je diskrepanciji s načinom na koji se Grad Karlovac odnosi prema njenoj ostavštini.  Konkretno, prema kući u kojoj je Dragojla rođena i živjela većinu svog života. Na uglu njene i Gajeve ulice stoji zdanje u tužnom stanju već desetljećima, napušteno i desetljećima neodržavano. Privatna je to imovina, ali mogla bi se kupiti za novac koji Grad Karlovac potroši na spajalice za papir u godini dana. No, nikome to u Gradu ne pada na pamet. Lakše je platiti nekom trećem da ocrta mural i pohvaliti se kako Karlovac drži do svoje povijesti, nego urediti kuću i u njoj spomen sobu na autentičnoj lokaciji. Tražilo bi truda i novaca, ali koja je alternativa? Čekati da se sruši?