Javnost se – poput nacističkog psihopata Goebbels u slučaju kulture – hvata pištolja kad neko iz vlasti kaže da je privatnog investitora obvezao da ispuni određene uvjete nakon kupnje nekretnine koja je bila gradska ili je od posebnog značenja za javni interes

U pravu su aktivisti Lokalne grupa Karlovac političke platforme Možemo! kad gradsku vlast prozivaju za „prigodničarsku“ i ad hoc prodaju nekretnina u vlasništvu Grada Karlovca, misleć pritom konkretno na prodaju zapuštene ledine preko puta Teniskog kluba Karlovac naslonjene na prijeratni restoran u društvenom vlasništvu „Plavo nebo“ koji već godinama stoji zatvoren.

Nije problem u cijeni, izvlačenje 950 tisuća kuna iz šikare s kojom Grad ionako ne zna što bi, moglo bi se proglasiti i stanovitim uspjehom. K tomu, tehnički dio oko natječaja je bio korektan. Nažalost, netransparentan je motiv prodaje. On očito nije temeljen na planu raspolaganja nekretninama u gradskom vlasništvu jer vjerojatno ni ne postoji, ni inicijativom Grada, nego željom privatnog kupca koji je, gle vraga, nedavno postao vlasnikom susjedne parcele na kojoj stoji spomenuto bivše „Plavo nebo“. Gorak okus u ustima ostavlja utisak da se privatni interesi ne prilagođavaju javnima, već obrnuto.

Sadržaj se nastavlja...

A kad znamo da kupac dolazi iz jedne od tri financijski najjače karlovačke obitelji, dolazimo do neugodnog pitanja: tko zaista upravlja ovim gradom? Na demokratskim izborima izabrana javna vlast na čelu s gradonačelnikom ili Vukovići, Žabčići i(li) Hanželi? Da netko krivo ne razumije, nemamo apsolutno ništa da se spomenuti bore za vlastiti interes kako znaju i umiju. A znaju i umiju, jer ne bi bili tako financijski moćni da se ne znaju boriti za svoje interese.

Zato demokratska vlast – između ostalog – i postoji, da brani javni interes i postavi pravila, standarde i granice jednake za sve. Nažalost, ovaj slučaj nas podsjeća na činjenicu da karlovački magistrat ili nije u stanju ili ne želi iskušavati svoj autoritet nad financijski najmoćnijima među nama, nego im ide niz dlaku na način koji je ostalim smrtnicima nezamisliv. I ta selektivna inferiornost vlasti je naprosto tužna.

Treba napomenuti da je ova prodaja zemljišta, sadržajno gledano, možda i najmanje sporna od svih nekretninskih promašaja gradskih vlasti dosad. Ali je zato odgovor na argumentirane sumnje karlovačkog ogranka platforme Možemo! jedan od iritantnijih. Ovaj put bilo je dovoljno napisati sirovu istinu da je riječ o dobrom poslovnom potezu za Grad. I točka. Pogotovo ako se uzme u obzir da je Vuković susjednu parcelu s izgrađenim objektom kupio za bitno manju cijenu od ovih 950 tisuća kuna. Ali ne, morala se vrijeđati inteligencija javnosti i podgrijavati sumnja naglašavanjem kako je kupac obavezan na toj površini ispuniti tu i tu javnu svrhu kao argument opravdanosti prodaje.

A javnost se – poput nacističkog psihopata Goebbels u slučaju kulture – hvata pištolja kad neko iz vlasti kaže da je privatnog investitora obvezao da ispuni određene uvjete nakon kupnje nekretnine koja je bila gradska ili je od posebnog značenja za javni interes. Tako je Hanžel bio obvezan da na mjestu starog hotela Korana napravi repliku, a ako nas vid ne vara, napravio je kafić s aneksom na kojem stoje plastične životinje, a ne hotelske sobe.

Kad je prodavana vrijedna parcela u Grabriku, Grad je postavio uvjet kupcu da budući stambeno-poslovni kompleks sadrži vrtić i kino. Tamo se danas nalazi zgrada koja nema ni vrtića ni kina, ali netko prodaje najskuplje stambene kvadrate u gradu. Tamo je nekoliko ljudi u nevjerojatnim preprodajama zaradilo pokoji milijun. Tamo nije bilo posve jasno je li tadašnji prvi čovjek grada Jelić ispao (za svoj brk) jako glup ili jako pametan, ali jedno je nepobitno: na toj je parceli izigran i izdan javni gradski interes.

Nadalje, nikad nećemo sa sigurnošću znati jesu li jaslice „Ledo“ u vili na elitnom položaju prodane zato jer je to gradski interes ili zato jer je vila bila želja još jednog karlovačkog magnata Žabčića. Je li itko iz Grada ili iz inače rigidnog Konzervatorskog ureda pisnuo po pitanju javnog interesa vezanog uz preuređenje zgrade robne kuće Benefit preko puta Borova na ulazu u Radićevu koju se našla u vlasništvu obitelji Vuković? Naime, to je zgradu podigao znameniti karlovački ilirac Mijo Krešić 1845. godine, ona je jedno vrijeme služila kao sjedište nekadašnjeg Ilirskog društva čitanja, a kroz cijeli svoj kasniji vijek bila robna kuća s interijerom čija bi se autentičnost u nekim drugim slučajevima branila od devastacije. Sad će, po svemu sudeći, u tišini iznutra biti uređena po volji privatnog investitora. Para vrti gdje burgija neće!

I da završimo ovu sagu o obvezama vlasnika u nekretninama koje Gradu navodno nešto znače, spomenimo bivši Mustad/Že-Če na Rakovcu, najvrjedniju zgradu industrijske baštine u Karlovcu, k tomu i najpogodniju za otvaranje muzeja industrijske baštine koji je Karlovac već morao imati. I on je, ovaj put igrom slučaja, preko ovrhe Karlovačke banke posredno u vlasništvu obitelji Vuković. Ta bi zgrada vjerojatno bila u funkciji da nije uvjeta vlasti da se u prizemlju mora osigurati prostor od javnog interesa. Zgrada naočigled propada.

Može se zaključiti da kad postoji komercijalni interes moćnih karlovačkih obitelji, onda se nađe načina da se propisani javni interes zaobiđe, kad osobnog interesa nema, zgrade propadaju. U oba slučaja gradska uprava funkcionira poput ležećeg policajca. Malo usporava promet, ali se na kraju gazi preko nje.