Koranski most je lažni simbol stradanja naših sugrađana Srba u Domovinskom ratu.

Bi li Karlovac početkom jeseni 1991. godine pao u ruke velikosrpskog neprijatelja da 21. rujna 1991. godine uvečer 13 rezervista JNA nije zaustavljeno, razoružano pa postrijeljano na Koranskom mostu na Rakovcu? Odnosno, je li s 13 mrtvačkih kovčega iz Karlovca na pobunjeni Kordun poslana dovoljno jaka poruka da rat nije nogometna utakmica, da se u ratu može izgubiti glava?

Možda. A možda su ubojstva na Korani izazvala kontraefekt. Bi li Karlovac dva tjedna kasnije 4. listopada izbjegao onako masovno, brutalno i neselektivno bombardiranje po civilnim ciljevima s neprijateljskih položaja da ubojstava na mostu nije bilo?

Sadržaj se nastavlja...

Možda. A možda i ne. Ili da se vratimo još malo unazad, možda bi 13 srpskih rezervista i danas bilo živo da radikalni lokalni velikosrbi uz pokroviteljstvo JNA nisu iz čista mira usred bijela dana izrešetali auto policijske patrole iz zasjede na cesti D-1 kod Budačke Rijeke i ubili tri mlada karlovačka policajca 4. kolovoza 1991. čime je rat na ovom području (ne)službeno počeo?

Možda. A možda bi na dlaku sve bilo isto. O tome što bi bilo kad bi bilo možemo raspravljati do unedogled i nećemo biti ništa mudriji.

Ono što ne spada u sferu priloga „možda“ i veznika „ako“ i „ali“ je činjenica da je Vrhovni sud nakon sramotno dugih dvadeset i kusur godina suđenja i sedam (!?) sudskih procesa po istom predmetu rekao svoje: uz sve olakotne okolnosti, na Koranskom mostu je počinjen zločin i za taj zločin je netko na kraju odgovarao. Na stranu (opravdani) sentimenti, tu bi sva rasprava trebala stati.

Tu bi morala, bez obzira na emocije, stati i priča o tome ima li netko pravo održati komemorativni skup i molitvu na Koranskom mostu u znak sjećanja na 13 pobijenih rezervista. Hrvatska je pravna i demokratska država i po tom pitanju ne postoji niti jedan razlog za eventualnu zabranu skupa koje je pred neki dan najavilo Srpsko nacionalno vijeće.  

Problem je jedino u tome što SNV očito ne uviđa ili ne želi uvidjeti da javna komemoracija kakvu najavljuju ima kontekstualni teret, simboličku težinu. Naime, tog 21. rujna 1991. srpski rezervisti u kamionu u pratnji tri tenka, u vojnim odorama, naoružani bombama i kalašnjikovima sa zalijepljenim duplim šaržerima bojeve municije, nisu išli u Karlovac na večeru u hotel „Koranu ili na pivo kod „Miloša“.  

Kad su razoružani, morali su i trebali su s mosta otići živi. Ali, nisu. Sud je zbog toga osudio počinioca, RH je obiteljima pobijenih isplatila milijune na ime odštete. Pravda je bila spora, ali je zadovoljena. No, to ne mijenja stav koji Srpsko narodno vijeće ne zna ili ne želi shvatiti: da većina Karlovčana grupu koja je tog kobnog dana došla s Korduna doživljava kao personifikaciju agresije na njihov grad. I teško je shvatiti po kojoj logici SNV misli da javna komemoracija na mostu pridonosi zacjeljivanju rana, međusobnog razumijevanja i kolektivnog pomirenja.

Drugim riječima, Koranski most je lažni simbol stradanja naših sugrađana Srba u Domovinskom ratu. Karlovačke Srbe ubijale su granate s Korduna četiri godine. Ne sjećamo se ni parastosa ni cvijeća u znak sjećanja na njih. A zaslužili su jer su živjeli dvostruku muku, bojali se da ih ne pogodi nešto od preko, a u gradu su morali trpjeti prijezir, podozrivost hrvatskih susjeda i sve ono ružno što dolazi s ratom.

Karlovcu na ponos, kod nas nije kao u Osijeku, Sisku ili Gospiću bilo „odreda smrti“ koji su po popisima nepoćudnih i bogatih izvlačili Srbe iz stanova da bi ih progutao mrak. Ali, pojedinačnih ružnih zločinačkih ekscesa je bilo. I Karlovac je imao svoju obitelj Zec, obitelj Roknić. Na Sajevcu je 5. listopada 1991. troje pripadnika obitelji, među kojima i 14-godišnju Danijelu Roknić, mučki pobio susjed Željko Gojak u pratnji nepoznatih pripadnika ZNG-a zbog čega je dobio samo 9 godina zatvora zbog ratnog zločina. Ubijeni su bili civili i nema normalnog čovjeka u Karlovcu koji misli da je Gojak heroj. Ipak, kuća Roknićevih na Sajevcu zarasla je u korov, a ispred nje svakog 5. listopada ni upaljene svijeće ni parastosa ni komemoracije.  

Mostovi spajaju ljude u prenesenom i doslovnom smislu. Koranski most zbog slučaja iz rujna 1991. razdvaja. Tako je bilo, tako je i bojimo se da drugačije ne može biti. Šteta što u Srpskom narodnom vijeću to ne razumiju.