Boljkovca se danas u Karlovcu službene strukture ne sjećaju iz sasvim drugog razloga koji se savršeno uklapa u priču o kultu ličnosti.

U bivšoj Jugoslaviji niste mogli biti dovoljno veliki i važni da vam se javno obilježava baš svaka obljetnica rođenja i smrti. Osim ako se ne zovete Tito. I kad je umro, štafeta za njegov rođendan se nastavila nositi, a da slučajno ne bi netko zaboravio kad je umro, neki pametnjaković iz Centralnog komiteta se sjetio da bi bilo dobro da svakog 4. svibnja zatule sirene u 15 sati i 5 minuta. 

Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ kaže da se „sustavno javno, nekritičko hvaljenje i veličanje jedne osobe kao nepogrješivog političkog vođe koje se očituje u medijima, na javnim manifestacijama, u brojnim knjigama“, naziva kultom ličnosti. I svojstven je nedemokratskim društvima kao što je to Jugoslavija i bila. U demokratskim društvima, tako zvani očevi nacija, stvaratelji država se ne zaboravljaju, ali sjećanje na njih održava se decentno, s mjerom i bez pretjerivanja. S tim u skladu, predsjednici, parlamentarci, državni i lokalni dužnosnici pale svijeće javno u njihovu čast svakih pet ili deset, ili 50 godina. 

Sadržaj se nastavlja...

Nažalost, Hrvatska se teško odriče totalitarističkih navika, jer kao što se do prije 30 godina nekritički, pretjerano i prečesto među partijcima održavalo sjećanje i mit o Titu, to sad neka druga partija čini s Tuđmanom. Tuđman je bio prvi predsjednik samostalne i demokratske Hrvatske po biračkoj volji većine birača i to je samo po sebi velika stvar, ali ponavljati svake godine u ovo vrijeme godine kad se obilježava njegova smrt, da bez njega ne bi bilo Hrvatske, osim prizvuka gluposti ima i prizvuk gajenja kulta ličnosti. Upaliti svijeću za prvog predsjednika prošle godine kad je bilo okruglih 20 godina od njegove smrti je red i nužno odavanje počasti, ali kad lokalni čelnici diljem županije to čine svake godine, pa i na 21. godišnjicu, e to već malko vuče na one sirene svake godine za Tita u Jugoslaviji. Princip je isti, samo ideološki predznak nominalno drugačiji. U ono doba niste mogli čuti da netko iz partije nešto pisne protiv Tita, danas pak ne možete čuti iz usta ijednog HDZ-ovca da je Tuđman nešto napravio krivo ili loše. Kao neka vrsta tabua. Prije se nije ni smjelo jer se moglo završiti u zatvoru, danas se smije, ali se iz nekog razloga i dalje nastavlja „javno, nekritičko hvaljenje i veličanje jedne osobe“ baš po definiciji kulta ličnosti Hrvatske enciklopedije. 

U tom folkloru i mentalnom sklopu, kao što se lik i djelo neupitnog vođe strasno brani, jednako se strasno prezire i ignorira one koji su dovodili u pitanje ispravnost svih njegovih poteza. Kako drugačije objasniti činjenicu da gradska vlast nije osjetila potrebu bilo kakvom simboličnom gestom obilježiti tijekom 2020. stotu godinu rođenja neupitno najvažnijeg i najvećeg gradonačelnika Karlovca 20. stoljeća Josipa Boljkovca. Očito mu nije pomogla biografija slična Tuđmanovoj. I on je otišao kao mladić u partizane boriti se protiv nacista i njihovih pomagača ustaša, i on je obnašao niz visokih pozicija u komunizmu. I on je nastradao u Hrvatskom proljeću i baš kao i Tuđman zadnjih 20 godina Jugoslavije proživio isključen iz društvenog života zbog hrvatstva. Obojica se nisu nikad odrekli Tita u potpunosti bez obzira što ih je obojicu proganjao. Boljkovac je osnivao HDZ s Tuđmanom, i nakon pobjede HDZ-a, Tuđman ga je imenovao prvim ministrom unutarnjih poslova RH. Doduše ima tu po putu i razlika, recimo, dok je Boljkovac zamišljao i gradio Novi centar Karlovca u kukuruzištima preko pruge za Rijeku, veliki hotel, sportsku dvoranu, lobirao za gradnju auto-puta Zagreb – Karlovac, industrijalizirao i modernizirao ovaj grad, Tuđman je kao general JNA predsjedao Sportskim društvom „Partizan“ u Beogradu. 

Zašto se onda gradska vlast ne sjeti Boljkovca ni na stotu obljetnicu njegova rođenja? Malo naivniji će pomisliti da je to zbog „mutne“ prošlosti Boljkovca za vrijeme i na kraju 2. svjetskog rata. Naime, Boljkovca se nakon što više nije bio uz Tuđmana, počelo optuživati da je sudjelovao u zločinima bez suđenja, Karamarko je u jeku svoje konzervativne revolucije čak poslao maskirane specijalce da ga uhapse u Vukovoj Gorici kad je imao 91 godinu. Suđenje je dobro došlo Boljkovcu, jer je skinuo sumnju sa svog imena pravomoćnom oslobađajućom presudom od svih optužbi. 

Boljkovca se danas u Karlovcu službene strukture ne sjećaju iz sasvim drugog razloga koji se savršeno uklapa u priču o kultu ličnosti. Baš da je svojim rukama pobio cijela sela u svibnju 1945. oko Duge Rese, danas bi mu Mandić i ostatak lokalne HDZ-ove svite obilazio grob i palio svijeće, samo da je do kraja ostao uz Tuđmana. Bio bi slavljen kao veliki domoljub, heroj, izniman čovjek, najbolji gradonačelnik ikad, nesebičan i hrabar. Neka bi ulica u Karlovcu već nosila njegovo ime. No sudbina će htjeti da se početkom Domovinskog rata počeo razilaziti s Tuđmanom po pitanju pogleda na to kako bi Hrvatska uz najmanje žrtava mogla doći do samostalnosti u AVNOJ-evskim granicama. HDZ-ovi jastrebi su nadvladali umjerenu struju HDZ-a pred rat i nikada nećemo znati što bi bilo s Hrvatskom da je bilo obrnuto.
 
Uglavnom, svojeglav i osebujan kakav je bio, Boljkovac je još jednom postao disident i u percepciji HDZ-ovca vulgaris on je sada komunjara, ljubitelj Srba, Jugoslaven, ratni zločinac i mrzitelj svega hrvatskoga. Njegova objektivna postignuća i zasluge za Karlovac više ne vrijede ništa. Samo zato jer se usudio misliti drugačije od velikog vođe. Kako tužno, kako staljinistički.