Županija kao politička izmišljotina od kojih više koristi imaju stranački ešaloni nego javno dobro je skretničar, lijevo smetalo i(li) ležeći policajac u prenapregnutom sustavu regionalne i lokalne samouprave republike koja se zove Hrvatskom.

Da se podsjetimo, kao dio gubitničke struje HDZ-a, odnosno ostatka tužne Karamarkove konzervativne revolucije, Damir Jelić je nakon dugog razdoblja autokratskog vođenja HDZ-a u Karlovcu, pa onda i grada i županije, prvo prošlo proljeće sam odstupio s mjesta predsjednika županijskog HDZ-a da ga ne uklone drugi, najavivši da će odraditi mandat župana do kraja i onda se povući iz politike.

Brzo se predomislio, ili ga je netko odozgo natjerao da se predomisli. Naime, prošlu je jesen nenadano podnio ostavku na funkciju župana pravdajući se u kratkom priopćenju zdravstvenim razlozima. Da nije, hvala Bogu, riječ o teškoj bolesti već „izvjesnom padu imuniteta i snage“, PR-ovski tankoćutno pojasnio je pročelnik ureda župana Bernardo Pahor. Zaista neobičan razlog za odlazak, političari na funkciji kod nas ne daju ostavke ni kad ih pregazi kamion, kad dobiju rak ili dožive prosvjetljenje kao onomad šaman gospodin Hodak u Saborskom omamljen bunikom, a kamoli kad im padne imunitet.

Sadržaj se nastavlja...

Uostalom, županija kao politička izmišljotina od kojih više koristi imaju stranački ešaloni nego javno dobro je skretničar, lijevo smetalo i(li) ležeći policajac u prenapregnutom sustavu regionalne i lokalne samouprave republike koja se zove Hrvatskom. Kad ste čuli da neki župan loše radi svoj posao, ako baš nije kleptoman i hodajuća afera? Nikad, iz prostog razloga jer nismo sigurni što je zapravo županov posao i što on svojom (ne)kvalitetom može bitno promijeniti. U tom smislu, županiju bi mogao uz podršku kvalitetnih i prokušanih apolitičnih profesionalaca koji tamo rade, mogao voditi i Kaligulin konj, a gdje ne bi prokušana politička zvijer D. Jelić u trenucima „izvjesnog pada imuniteta i snage“. Zapravo se djelomično slažemo s Pahorom u procjeni, samo nam se čini da u pitanju nije bio pad imuniteta nego pad u očima novog šefa HDZ-a Plenkovića. Nitko živ ne odlazi iz političke hladovine u kakvoj je Jelić bio, ako ne mora.

Iako je dao otkaz na svoju funkciju, kao dužnosnik - za razliku od drugih smrtnika iz realnog i javnog sektora - Jelić je imao pravo na šest mjeseci novčane naknade i staž. Čini se da ju je iskoristio dobro, uložio u kurkumu, beta-glukan, vitamin D, probiotike i ostale suplemente za jačanje imuniteta. Naime, očito je opet dovoljno zdrav i snažan da se točno šest mjeseci od odlaska iz politike prijavi na natječaj za časno mjesto s kojeg je 2005. i otišao u dugu avanturu prljanja ruku; Za mjesto profesora hrvatskog jezika u slavnoj nam Gimnaziji koje se upraznilo zbog odlaska profesorice Ivanke Vuglešić u mirovinu. Loša je to vijest za ostalih 30-ak kandidata koji se nadaju da bez trulih političkih igrica, veza i utjecaja, stranačkih iskaznica, samo na osnovu fakultetske diplome, znanja i iskustva mogu dobiti posao u karlovačkoj elitnoj školi.

Čekajte…Kad se bolje promisli, nije to samo loša vijest za njih, to je loša vijest za sve, a mogla bi biti i za samog Jelića. Što god školski odbor odlučio neće biti dobro. Bude li Jelić izabran, nitko neće reći da je to zato jer je nekad davno bio dobar pedagog, inovativan i predan profesor, već će svima biti jasno da je oktroiran na političku silu, metodom kojom se u svojoj političkoj karijeri Jelić obilato koristio. Njegov izbor otvorio bi - na stranu sirovi politički bezobrazluk - i niz drugih neugodnih, ali opravdanih pitanja.

Ako bude izabran, kako će čovjek, naučen da mu se podređeni klanjaju i kimaju glavom, trajno oštećen politikom i moći, kojem je u krv ušlo da njegova bude zadnja, bude tamo neki profesor koji mora raditi po pravilima i biti podređen nekom za kog misli da vrijedi manje od njega? Uostalom, i prije negoli se upustio u politiku, Jelić je imao povijest ponašanja koje bi mogli nazvati kratkim fitiljem. Ta, svoju gimnazijsku karijeru završio je fizičkim nasrtajem na tadašnjeg ravnatelja Mladena Božića i za to je tada trebao dobiti otkaz. Ma koliko bio u pravu, i ma koliko mu Božić išao na živce.

Nadalje, s HDZ-om i politikom Jelić je otkrio i vjeru u Boga. Ne znamo je li to onaj katolički sindrom krivice i upornog ponavljanja gadosti i kršenja većine deset zapovijedi božjih jer se utjeha uvijek može naći u ispovijedi i oprostu. Nije ni važno, ali Jelić je kao javni službenik u, po Ustavu, sekularnoj državi svoju privatnu fiksaciju na koju ima apsolutno pravo u slobodno vrijeme i u svom privatnom prostoru, mimo svih demokratskih uzusa i političke korektnosti, uporno, posredno i neposredno, nametao kao obrazac ponašanja u javnom prostoru. Hoće li se moći suzdržati od propovijedanja na satu koji nije sat vjeronauka, već hrvatskog?

Ako pak ne bude izabran, to će biti proglašeno činom političke osvete. Kad vodite grad, županiju i stranku onako kako ju je vodio Jelić, po putu stvarate dugi red ljudi koji bi vas najradije u čaši utopili. Dakako, oni šute dok moraju. Dok velmoži ne smrkne. Došao je i taj dan i ima onih što odlučuju u ovom slučaju koji misle da ni za njih ni za bilo koga drugoga nije dobro da se Jelić vrati na Gimnaziju. Iako je Gimnazija formalno u ingerenciji Županije čija sadašnja čelnica sve što je postigla duguje Jeliću, školski odbor je taj koji odlučuje o zapošljavanju. A unutra i iznad njih su ljudi koji ni privatno, ni po struji u HDZ-u, ni politički, ni osobno nisu unisono „ludi“ za Jelićem. Ako je to politika već odlučila tako, Jelić će proći. Ako nije, mogao bi doživjeti poraz koji mu u životu ne treba. U svakom slučaju, do ove situacije bolje da uopće nije došlo.

U tom smislu, moramo priznati da nam nije jasno zašto se HDZ u Jelićevom slučaju odjednom odrekao običaja naslijeđenog iz starog dobrog komunizma da svoje ljude koji postanu nepoćudni ili uteg stranci kazni tako da im osigura još bolje plaćenu sinekuru u nekoj debeloj hladovini.

S druge strane, ostaje pitanje zašto se Jelić nije držao vlastitih riječi iz vremena kad je odlazio s mjesta župana. Rekao je tada da će se posvetiti „mladima u području političkog marketinga“. Valjda pod tim nije mislio na Gimnaziju, već na privatni biznis. Po prvi put u životu zaraditi plaću na tržištu, to može produhoviti čovjeka u potrazi za samim sobom.