Za pretposljednji Glasnik svetog Josipa intervju je dao akademik Josip Bratulić, vrsni poznavatelj Riječi hrvatske i poslužitelj Riječi života. Uz odobrenje mons. Antuna Sentea ml., rektora Nacionalnog svetišta sv. Josipa, za čitatelje KAportala prenosimo ga u cijelosti.
– Ime sam dobio po mojem pradjedu i njemu u čast, jer je bio napredan narodnjak i veoma poštovan i ugledan zbog svoje razboritosti. Znao je čitati i pisati hrvatski, i ponešto talijanski i njemački. Moj djed bio je Srećko, kao i njegov sin, a moj otac. S obzirom da su djeca dobivala imena po svojim precima, ja sam, dakle, dobio ime Josip po svome pradjedu. Nosim ime iz starine. Potječem iz središnje Istre, iz kraja u kojem je u mojoj mladosti skoro svaka obitelj imala jednu Mariju i jednog Josipa. U obiteljima iz Sv. Petra u Šumi bilo je uobičajeno djeci davati svetačka imena. Rođen sam kad je Istra bila pod talijanskom okupacijom, a svetačka imena vezivala su nas s hrvatskom tradicijom. Dolazilo je kod toga do neobičnih slučajeva: u obitelji u koju se udala moja teta, koja se zvala Josipa – Pepa, bila su tri Josipa: djed, otac i unuk, moj vršnjak, a zatim se najstariji sin te obitelji oženio i doveo je još jednu Josipu. U konačnici, u toj su obitelji bile dvije Josipe i tri Josipa od ukupno sedam članova – govori akademik Josip Bratulić.
ISTRA JE HRVATSKA
Pohađali ste gimnaziju u Pazinu. U Pazinskom kolegiju djelovao je svećenik mons. Božo Milanović, koji je dao presudne podatke – dokaze da je Istra hrvatska, a ne talijanska pokrajina?
– Za mons. Božu Milanovića sam čuo u najranijoj mladosti – bio je iz Kringe, susjedne župe. Dijeli nas duboka dolina Draga. S našega kraja Drage vidi se Kringa, upravo crkva i zvonik, te sam tako zamišljao Betlehem. Istarski Betlehem! Osobno sam ga upoznao kad sam 1950. došao u sjemenišnu klasičnu gimnaziju u Pazinu. On je bio ravnatelj. Ne samo ravnatelj, već i profesor filozofije. Bio je iznimno sklon nama đacima. Pomagao nam je izdavati đački list koji smo umnožavali na velikoj pisaćoj mašini koju nam je poklonio. Zvao se “Naš glas”. Svi smo đaci bili članovi Đačkog društva “Dobrila”. Svake nedjelje u 11 sati imali smo svoje đačke sastanke i đačka predavanja. Mi smo sastavljali svoja predavanja, referate i jedan od nas čitao je svima drugima. Nakon predavanja razvila se i rasprava. Ponekad živa i polemična. Tako smo se vježbali govoriti pred drugima, a naš nas je ravnatelj, mons. Milanović, pomnjivo slušao, a na kraju i komentirao. Tako nam je pomagao te smo naučili nastupati, a imali smo koristi od njegovih primjedbi o referatima, a ne samo od zadanih školskih predmeta. Bio je pravi odgajatelj koji se brinuo o nama, nastojeći nas opskrbiti odjećom i obućom, a ne samo podariti nam znanje da bi nas odgojio u dobre i korisne ljude. Kad sam krenuo na studij u Zagreb, često mi je ponavljao: ‘Kad god prođeš kroz Pazin, dođi k meni, bit ćeš moj gost na ručku.’ To sam doista i koristio, jer mi je bilo vrlo drago čuti i upamtiti sve ono o čemu je govorio. Doista je zaslužan, kao i neki drugi istarski svećenici, da je u Pazinu, nakon kapitulacije Italije i pada fašizma, među narodnjacima, svjesnim Hrvatima došlo do povijesnih odluka o priključenju Istre matici zemlji Hrvatskoj, a to se dogodilo i prije nego što se u povijesno-političke procese uključila Komunistička partija Hrvatske, da se Istra priključi Hrvatskoj. To je povijesna činjenica. Na skupu u Pazinu 1943. nije sudjelovao mons. Božo Milanović jer je bio zatočen u Italiji, ali je vrlo jasno prepoznao pravi povijesni trenutak i predvidio one procese u kojima se trebao angažirati. Stoga i danas snažno odjekuje njegova poruka ‘Režimi prolaze, a narod ostaje’.
Postavljalo se pitanje za što se treba založiti, kome se prikloniti? Jugoslaviji u kojoj se nalazila Hrvatska, ali u kojoj je vladao komunizam, zatirač kršćanstva ili pak kršćanskoj Italiji u kojoj su bila osporavana prava Hrvatima?
– Jedna od poruka zagrebačka nadbiskupa Stepinca svećenstvu i hrvatskome narodu u Istri, nakon fašističkoga terora koji su Hrvati i Slovenci morali podnositi, lako se može sažeti u rečenici koju je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac više puta rekao monsinjoru Milanoviću, s porukom da se zauzima da Istra bude u Hrvatskoj, u komunističkoj Jugoslaviji: ‘Ako nas bude više, lakše ćemo podnositi svako zlo!’ A mons. Milanović, kad je dolazio u Zagreb, odsjedao je u Demetrovoj 11, gdje je bila jedna njegova soba. Kasnije sam sa svojom obitelji godinama stanovao u toj kući, s lijepim dvorištem i sa starim bunarom. I to je također lijepa veza između njega i mene, što me raduje. Tamo sam kao student radio u Staroslavenskom institutu, zajedno s prijateljem Josipom Turčinovićem. Taj je Institut utemeljio mons. Svetozar Ritig, koji je u teškim poratnim godinama pomagao Boži Milanoviću i Klasičnoj gimnaziji u Pazinu. Župniku Župe sv. Marka, mons. Ritigu, koji je otišao u partizane, poneki zamjeraju, ali on je – kad je bio zatočen u svojoj kući u Selcima – bio talac talijanske vojske, što je značilo da mu je život u opasnosti, te je pobjegao u šumu. Nikada ne bih bacio nijedan kamenčić na one koji su u teškim vremenima spašavali svoj život, a nisu ugrozili tuđi. I mons. Božo Milanović na najbolji se način izložio za druge, za opće dobro Hrvata u Istri, koji su bili obespravljeni u 19. i 20. stoljeću, posebice za vrijeme fašizma kad su im nasilno promijenili imena i prezimena, imena sela i naselja, i kad je bilo zabranjeno hrvatski pjevati u domu i crkvi, govoriti i razgovarati, imati hrvatsku knjigu. Iznimka je bio Dobrilin molitvenik Oče budi volja tvoja. Znakovita naslova, za mnoge jedina knjiga koju su pobožno čitali.
KREATOR ALEJE GLAGOLJAŠA
Suvremenik i suradnik mons. Bože Milanovića bio je i Miroslav Bulešić, zadnji proglašeni blaženik hrvatskog naroda. Jeste li ga osobno upoznali?
– Vidio sam ga jedanput, samo jedanput, ali o njemu sam slušao i prije nego sam ga vidio. Bilo je to u teškim poratnim godinama, kad je nekoliko župa ostalo bez svećenika. Tako i naša župa. Župa Sveti Petar u Šumi izgubila je svoga župnika 1941. godine, to je bio moj praujak, narodni svećenik Liberat Sloković. Našu i druge upražnjene župe obilazio je vlč. Miroslav Bulešić. Sjećam se kao danas: bila je nedjelja, lipanj, došao je biciklom iz župe Tinjana, preko Drage, ali nije znao da je dug put od Tinjana do Sv. Petra, a i Draga udaljuje taj put: lako je nizbrdo voziti, ali uzbrdo – treba uz bicikl, korak po korak hodati. Zbog toga je kasnio. Svi smo ga iščekivali, neki u crkvi, mi djeca smo otišli iz crkve van, na Plac, igrati se. Kada je napokon došao, ušli smo u crkvu, mi djeca u prostrani prostor pred oltarom. Ja sam bio među razigranijima, među onima koji nisu bili baš jako mirni. Primijetio je to moj djed koji je sjedio u toj pavlinskoj crkvi u koru, u starim baroknim klupama, i u jednom trenutku – bilo je prikazanje – dohvatio me štapom i “počočkao” po glavi. Bilo me je sram, ipak je to u crkvi, javno! Poslije mise, vlč. Miroslav Bulešić se svima nama okrenuo i ispričao se što je kasnio, da nije znao da je od Tinjana do Svetog Petra daleko, zahvalio se pjevačima koji su pjevali, zahvalio se svima koji su ga strpljivo čekali, ali i nama djeci jer da smo tako bili dobri i mirni oko oltara. Teško mi je palo na srce, i pitao sam se odnosi li se i na mene ta pohvala, jer ja nisam bio baš jako, jako miran. Kasnije sam tu Bulešićevu pohvalu nama djeci razumio kao brigu i za mene kažnjenoga, što je više djelovalo na mene nego opomena moga djeda. Pretpostavljam da je vidio da me djed dohvatio, s pravom, udario u crkvi štapom, da budem miran: moguće da se za njega velečasni Bulešić htio i na takav način ispričati i to mi je ostalo u pameti do danas. Te iste godine on je poginuo, podnio je mučeničku smrt u Lanišću. Bilo je to na blagdan sv. Bartola. U jednom istarskom glagolskom brevijaru sv. Bartol prikazan je u minijaturi kako nosi svoju kožu na štapu. Svi koji se zalažu za istinu često, kao sveti Bartol na čiji se blagdan dogodila mučenička smrt velečasnog Miroslava Bulešića, nose vlastitu kožu na štapu. Oni koji se bore za istinu često su u prilici/neprilici da svoju kožu nose na štapu, to jest izloženi su često i kratkovidnim ljudima koji misle da uvijek imaju pravo.
Poznati teolog Josip Turčinović bio Vam je mentor. Koliko su teolozi utjecali na Vas kao glavnog kreatora Aleje glagoljaša?
– Doista mogu tvrditi za sebe da sam sretan jer sam od djetinjstva poznavao i družio se s Josipom Turčinovićem. Mi smo ga zvali – Pepo s Križišća. Križišće – to je raskršće putova uz koje je bila njihova kuća. Kad se 1949. godine otvorila nova zgrada Pazinske gimnazije, najveći broj djece iz Svetog Petra u Šumi krenuo je školu-gimnaziju u Pazin. Kako sam bio stariji sin, trebao sam ostati kod kuće. Kako sam se pokazao bistriji od djece koja su ostala kod kuće, kao i ja, moj je bratić, svećenik u Roču, savjetovao mojoj majci, svojoj teti, kako bi bilo dobro da i ja idem u školu. To je u kući prihvaćeno. S obzirom da sam zakasnio godinu dana, pokušao sam ići u razred s onima koji su se već lanjske godine upisali u školu. Kako bi ih sustigao kao dječarac od 11 godina, odlazio sam, za vrijeme praznika, Josipu na podučavanje. Ali nisam uspio proći gradivo, a nije bilo ni potrebno. Priključio sam se generaciji rođenih 1939. godine u kojoj su bili Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, Ivan Milovan, biskup porečko-pulski u miru itd. Bili smo vrstan razred, ali ne naročito discipliniran. Stoga su nam bogoslova Josipa Turčinovića, odredili za prefekta, “nadziratelja”, za cijelu školsku godinu. Znao bi nam za vrijeme šetnje davali upute kako lakše i bolje učiti, kako polagati ispite, ali je – posebice meni – znao ispričati gradivo koje je trebao u Zagrebu, na Bogoslovnom fakultetu, polagati. Znao sam po imenu i prezimenu njegove profesore koje je on poštivao i veoma cijenio. Pažljivo sam ga slušao jer me sve što je govorio zanimalo. Za mene je bila sreća što se i on upisao na Filozofski fakultet kad i ja. Iako 6 godina stariji, bili smo zajedno na studiju, od prve do posljednje godine studija, zajedno smo učili i zajedno polagali ispite, što je za mene bilo iznimno važno. Zašto? Jer u svim našim razgovorima raspravljali smo o važnim temama iz svih područja našega studija, ali i života. Za mene je bio i ostao najveći autoritet. Bio mi je kum na vjenčanju, krstio je mojih četvero djece. Teme naših razgovora bile su i one koje su njega na poseban način zanimale: ekumenizam, otvoreni dijalog, suvremena filozofija, posebice kršćanski personalizam. Uz Josipa Turčinovića moj mentor u isto vrijeme bio je i svećenik – protojerej pravoslavne crkve, prof. Vladimir Mošin, kod kojega sam pohađao paleografske tečajeve za ćirilicu. Josip Turčinović i ja, kao studenti, honorarno smo radili u Staroslavenskom institutu. To je njemu bio poticaj za istraživanje staroslavenskog jezika, ekumenizma i žive problematike koja je vezana uz to područje filozofije i teologije. Sve nas je to vezalo i za probleme hrvatske glagoljice. Ravnatelj Staroslavenskog instituta, naš profesor Josip Hamm, preporučio nas je za rad u Institutu te smo radili za staroslavenski rječnik, prepisujući glagoljske tekstove, analizirajući njihov gramatički ustroj. A od primljenog smo se honorara uzdržavali za vrijeme našeg studija. Ipak je to bilo puno lakše nego čistiti snijeg, nositi ugljen, iskrcavati trupce na kolodvoru.
Kako je nastala Aleja glagoljaša?
– Kad je u Čakavskom saboru, tada na vrhuncu njegova rada, pao prijedlog da se uspostavi Etnopark Istre, od Roča do Huma, uz koji bi bio prikaz starih kuća, dvorišta, domaćih radionica, gdje bi se njegovali narodni običaji, ja za taj projekt nisam našao suradnike te Etnopark nije ostvaren. Suradnika sam vrlo brzo našao za spomen-obilježje Aleja glagoljaša. Kipar i medaljer, profesor Želimir Janeš lako je i bez ustezanja prihvatio ideju i izazov. Kad smo jedne nedjelje bili pozvani u Hum, navečer smo prošli put od Huma do Roča pješačeći i promatrajući prostranstvo uz tada još bijelu cestu. Lako smo se složili na kojim bismo mjestima postavili određeni glagoljični znak, slovo, skulpturu. Želimir Janeš je već sutradan sve to skicirao, nakon čega se počela ostvarivati Aleja glagoljaša kao spomen na sve one mudre ljude iz naše prošlosti koji su nam poklonili pismo, uredili jezik, dali knjige, najprije evanđelje, a zatim i cijelu Bibliju i uveli nas među prosvijetljene narode onovremene Europe.
ĆIRILICA JE I HRVATSKO PISMO
“Pasionskim svečanostima” uspjelo se senzibilizirati širu javnost. Prije 329 godina Hrvatski sabor je svetog Josipa izabrao za svoga zaštitnika. Daleko smo mi još od Iraca koji su silno ponosni na svog Patrika, a Hrvati nemaju tu svijest da je sveti Josip zaštitnik cijele naše nacije. Što činiti?
– Pretpostavljam da su u Hrvatskom saboru, u jednom važnom povijesnom trenutku, kada je trebalo prepustiti obranu zemlje nebeskoj vojsci i nebeskim snagama jer zemaljske nisu dostojale, hrvatsko plemstvo, kao politički narod, utekao u pomoć ne sa strane, nego s neba, te su se utekli Mariji i Josipu. Zanimljivo: sveti Josip nije bio pastir, ni stočar, ni zemljoradnik, ni trgovac, nije imao sigurnost, nego baš obrnuto, najnesigurnije zvanje: bio je obrtnik. Ujedno je to zvanje bilo i najslobodnije. Bio je obrtnik koji nosi sa sobom alat, spretne ruke i onu neposrednu komunikativnost s kojom može svugdje i svagda pomoći, biti koristan i uzdržavati svoju obitelj. Upravo je to ta simbolika. Nadalje, sveti je Josip uvijek imao svoj veliki blagdan, tu je razlika između njega i drugih svetaca, svih osim Marije. On ima blagdan koji je imao obilježje kao i nedjelja, odnosno zapovjedani blagdan. Budući je on glavni zaštitnik Hrvatske, dužnost je svećenika, dužnost je biskupa da na neki način to snažnije ljudima, vjernicima osvijeste što nam danas znači zaštita svetoga Josipa. Snažnijeg zaštitnika svoje domovine i države ne možemo imati.
Je li to dužnost samo crkve, hijerarhijskog dijela, ili?
– To je dužnost svih nas, ali budući da je Hrvatski sabor bio nosilac te ideje, on bi trebao tu činjenicu na poseban način ispunjavati, bez obzira što često imamo predrasude o Hrvatskom saboru, vlasti, politici.
Kao voditelj na Hrvatskom radiju otkrivate male kutke Hrvatske i upravo kroz tu emisiju prezentirate i na neki način želite pobuditi svijest slušatelja da se isplati zaviriti u taj mali kutak, otkriti neku posebnost. Što učiniti da nam Domovina uistinu bude i blagoslov, osobito u ova naša vremena čestih i nepoželjnih iseljavanja?
– Problem iseljavanja iz Hrvatske je doista stari hrvatski problem. On počinje od sužavanja Domovine ratovima s Turcima, upadima neprijateljskih vojska na naš prostor, a posebice je naš narod pogodio raspad starog društva, feudalizma, velike nesreće u privređivanju. Ali imam dojam da su se naši ljudi lakše snalazili u slušanju nego u samostalnom odlučivanju o sebi i svojima. Kadgod je nastao velik preokret u politici ili ekonomiji, mislili su da će se netko drugi starati o njima. A oni koji promišljaju o sebi, o svojoj obitelji, o svom blagostanju koje samo o njima ovisi, tih je uvijek bilo manje, ali ti su uspješniji u životu, u poslu, u društvu, svagdje gdje se nađu, i snađu – svojim radom i voljom da se za život izbore. Kadgod s nekim razgovarate, shvatite da se susreo sa stotinu problema, ali nije mislio na probleme nego na cilj, a cilj je živjeti slobodno, odgojiti svoje da imaju ono obrazovanje koje će im pomoći u životu i da slobodno i uspješno stječu ona dobra koja čovjeku pomažu da dostojanstveno živi, da se skrbi pribaviti plodove svoga rada, muke, skrbi i sl. Čini mi se da je negdje na tom putu od zamisli i želje do cilja i ostvarenja zaustavljen proces. Lako je naći krivce, to je problem siromaštva, nedostatnog obrazovanja, sve manje obitelji gdje su majke slobodne, domaćice – to više i nije zanimanje – ali uz to ne njeguje se svijest o potrebi zajedničkog dobra. Kad bi ta svijest bila jaka kao kod biblijskih Židova u kojih se bogatstvo računalo brojem djece!
Josip se klonio političara. Izbjegao je Heroda, zaobišao ga je. I Vi ste na neki način zaobišli politiku. No, koje biste osobe istaknuli kao one koje su doprinijele boljitku Hrvatske, kako kulturnom tako i svakom drugom?
– Oni koji su upregnuli svoje umne snage, sposobnosti, spretnost u radu i spremnost na žrtvu daju svome narodu u obilju ono dobro koje trajno ostaje kao narodno bogatstvo, ne razmišljajući da daju nešto što će ih osiromašiti nego da daju ono dobro koje će i njih i druge obogatiti. Dakle, kad daješ nešto, nemoj žaliti što si dao, nego smatraj da si zapravo obogatio i sebe i one koje si obdario. Darivati znači tako dati, a da ne da požališ za tim darom. Posebice se to odnosi na ljubav i na znanje. Koliko god ljubavi iskazuješ drugima, nisi siromašniji nego bogatiji. Koliko drugima poklanjaš znanja, nemaš ga manje, nego više, jer ga utvrđuješ. Takvih velikih ljudi u našoj povijesti imam puno. Prošle smo godine posebno isticali ulogu biskupa đakovačkoga Josipa Jurja Strossmayera koji je doista znao na najbolji način iskoristiti dobra i pomagati svima potrebnima. Dakle, još jedan Josip! Dalje, slično njemu – biskup Juraj Dobrila, koji je sva svoja dobra dao za odgoj, za stipendije učenika pomoću kojih je obnovio lice svoje Istre. Takvih je u našoj povijesti bilo mnogo, ne samo u crkvenom krugu, nego i u politici, znanosti, umjetnosti, zdravstvu, svugdje. Svi oni kojima je opće dobro bilo prije osobnog probitka, koji su zaorali duboku brazdu u našoj ledini, na čijim dobrima, eto, i mi rastemo. Na njihovom djelu raste i napreduje naše društvu u slobodi i uzajamnom uvažavanju, a to je vrlo važno. Ne bih sada spominjao posebno ljude, jer svakome tko poznaje bar malo našu društvenu, političku i kulturnu povijest, lako to uviđa. Oni koji su svome narodu davali plodove svoga uma, dobrote i ljepote, na svim društvenim područjima, oni su junaci čija su djela neprolazna. To su likovni umjetnici: Ivan Meštrović, Jozo Kljaković, to su književnici od Marka Marulića, Ivana Gundulića, Andrije Kačića Miošića, do Ljudevita Gaja, Ivana Mažuranića, Augusta Šenoe, sve do suvremenih pisaca – Miroslava Krleže, Tina Ujevića, Ive Andrića, Ivana Aralice, Slavka Mihalića…Ili od onih političara koji su odredili pravac naše zemlje bez obzira na neslaganja ili osobnih sukoba: Strossmayer s jedne strane, Starčević s druge strane. Oni su afirmirali ono što je danas nama važno, a to je da živimo u slobodnoj zemlji, u demokraciji kakva je u Europi, u zemlji koja jest lijepa, kako je zovemo u svojoj himni, koju određuju naše rijeke kao protočnice prirodne krvi koja teče kroz našu zemlju, i k tome još more, i u kojoj je sve naše, i naši živi i naši mrtvi, to jest sve govori ‘da svoj narod Hrvat ljubi’.
Prenosimo Glasnik svetog Josipa/KAportal