Svaki puta je tako počinjalo i svaki puta je zavladalo generalno sljepilo, posebice sljepilo vlasti. Isprva se svima činilo smiješnim, šašavim i nemogućim da bi se nacija mogla vratiti u krvavu prošlost i opet se poklonila pred zlatnim teletom nacionalističkog ludila. Poslije su ti dečki (bez obzir što kaže, moram sa žaljenjem priznati, smiješni i zatrašujući, Hindenburg, hoću reći - Plenković) tvrdili kako mali maler iz Beča nije ozbiljna politička pojava, kao ni Haso, kao ni Keleminac i slični.

U drugoj su fazi palili knjige i razbijali izloge. Knjige su otišle u egzil, a s njima i poneki pametni i snalažljivi intelektualci. U našoj inačici to su stotine tisuća mladih kojima je pun kufer prežvakanih priča, a zadnji je jedan bivši ministar, koji ne želi dočekati da mu Haso bude predsjednik a Culaj ministar.

Sadržaj se nastavlja...

Treća faza uključuje uvjeravanje nacije kako su oni drugi (ljevičari, Srbi, Židovi, Tutsi) krivi za sve i spremni na sve, čak i da vam zapale vašu svetinju ispred nosa (parlament, Dalmaciju ili što već se nađe). Nakon toga ne preostaje ništa drugo nego ih humano preseliti (bogu na istinu) ili barem oganičiti im kretanje bodljikavom žicom koncentracijskih logora.

Dalje se zna i dalje ne treba objašnjavati. Dalje je povijest. Ti tipovi koji provode takvu politiku hrabri su: a) kad ih ima puno više od onih drugih i b) kad im se nitko ne suprostavi silom. Uvjeravanja i razgovore preziru jer razgovaraju i filozofiraju slabi a oni su, kako mi reče jedan poznati karlovački desničar, „skloni nasilju“. No, nisu skloni da se njih opali po gupcu. To ih smeta i od toga panično bježe. Za lupanje po takvom krvožednom gupcu normalne države imaju policiju. Kad je policija na njihovoj strani država brzo prestaje biti normalna. I postaje fašistička.

Inače, ta je njihova logika argumantacije i poimanja prava zapravo vrlo jednostavna i svatko tko je dio života proveo na špici i sličnim mjestima dobro ju pozna. Jedini način sticanja autoriteta u njihovim očima i jedini dokaz ispravnosti stava jest – udariti prvi. Nažalost, naši premijeri nikad nisu bili na špici. Oni su (i Milanović i Plenković, za razliku od Sanadera koji je dobro znao kako sa snagatorima) proizvod zlatne generacije, djeca socijalističkih uglednika i na špicu nisu zalazili. Da jesu, znali bi da se šatoraše trebalo odmah srediti šmrkovima, prije nego što su na ulicu donijeli plinske boce, a slično bi dobre rezultate dalo i s Klemincom (ili kako se već zove). Ovako ništa. Fred Matić kaže da napušta ovu tugu od države, stotine tisuća su ju već napustile, a mi ostali čekamo Hasu za predsjednika, Vasu za ministra unutarnjih poslova, a Culaja za ministra bogoštvolja i prosvjete. Možda onda dođemo sebi.

KAportal.hr